HDZ na nosilima iznije- li s aktualnog sata

U tome što krumpire može uzgajati svatko, ali dobre ideje baš ne može imati bilo tko.

Svatko naplaćuje svoje ideje onoliko koliko misli da vrijede, to je individualno. Današnja komunikacijska tehnologija omogućuje donekle jeftinu komunikaciju, ali to ne znači da ideje o tome kako komunicirati ne vrijede i da ih ne treba naplatiti. Svatko zna koliko treba cijeniti svoje ideje i po kojoj će ih cijeni prodati, tu nema generaliziranja. Mi ih dobro prodajemo jer one dobro prodaju, što, među ostalim, dokazuju naše nagrade – objasnio je Žinić.

Jasno, ideje bi se u teoriji trebale naplaćivati u skladu s prihodima koje donose, ali kriza je oslabila pregovarački položaj agencija, koje prema načelu ‘daj što daš’ prehranjuju ono malo kreativaca što je ostalo na njihovu platnom popisu. Jakov Vilović, vlasnik ‘hot shopa’ Utorak, okušao se u radu u velikoj agenciji, a danas s partnericom Ivom Domić pliva u slobodnjačkim vodama. Nimalo ne začuduje, kaže, što kreativci sve više bježe u svoje kreativne oaze, izmišljaju vlastite proizvode, bave se u gostiteljstvom, turizmom, filmom…

Kreativac iz uvjerenja – To je logično jer je kreativa devalviralna, ona se u ovom kriznom vremenu tretira kao luksuz kojeg ćemo se prvoga odreći – kaže Vilović i dodaje kako je najbolja spoznaja do koje su došli u maloj agenciji da se itekako isplati boriti za dobre ideje.

U velikoj vas agenciji već netko na vrijeme spusti na zemlju i prstom vam pokaže gdje vam je mjesto – kaže Vilović i nastavlja da uvijek postoji ‘kozmička ravnoteža’ koja je narušena time što ste kreativni za nekoga drugoga i zbog toga prisiljeni na mnogo kompromisa. Na malo kojem području na kojem kreativnost ima što reći ta neravnoteža nije toliko izražena kao u reklamnoj industriji.

Spoje li se ekonomske prilike i činjenica da se radi za nekoga drugog, i to po cijeni mnogo nižoj od one dogovorene pri ulasku u radni odnos (ili je bar kreativcu stalno nad glavom da bi mu se to moglo dogoditi), postavlja se pitanje trebaju li veće agencije u krizi restrukturirati svoje poslovanje i pronaći nove načine motiviranja zaposlenika.

Nikola Žinić, BRUKETA&ŽINIĆ OM: – Današnja komunikacijska tehnologija omogućuje donekle jeftinu komunikaciju, ali to ne znači da ideje o tome kako komunicirati ne vrijede i da ih ne treba naplatiti.

Kruno Serdar, direktor kreativnog odjela Unex Grupe, misli da novac nije generator kreativnosti, nego da mnogo drugih faktora motivira kreativce da ostvare svoj potencijal, i to od radnog okružja, vođenja tima do nagrada i priznanja, koji ne moraju biti novčani. – Nakon toga dolazimo do faze u kojoj je novac važan. Posao je završio, prezentacija je prošla odlično, a kreativac se vraća u svoj ‘stvarni svijet’, koji može biti vrlo depresivan. Tu dolazi do izražaja socijalna komponenta tog problema: kako motivirati bilo kojega, pa i ‘nekreativnoga’, zaposlenika da živi u okvirima manje plaće, socijalne ugroženosti i sličnoga. Međutim, taj dio jednostavno nema nikakve veze s kreativnošću – poručuje Serdar. S njim se slaže Damir Ciglar, direktor Imaga, koji smatra da kreativac stvara jer ima potrebu za tim, a ne samo zato što treba dobiti bonus.

Sve je remiks – Općenito stanje duha zrači pesimizmom koji ne može preokrenuti promjena agencijskog procesa, nego upravo uvjerenje, koje nije demagogija, da takva situacija otvara neke mogućnosti kojih nema u uobičajenim okolnostima. Manje ih je, ali zbog toga rezultat može biti još bolji. Međutim, za to je, prije svega, potrebno uvjerenje kreativca da uvijek treba nastojati ponuditi bolje od očekivanoga, jer ako on neće, tko će? Svi se zaklinjemo u različitost i razlikovnost, pa hajdemo onda promijeniti svoje pesimistično stajalište, ‘when the world zig-zag’, kako je to lijepo rekao genijalni glazbeni kreativac Frank Zappa, koji, usput, nikad nije bio genijalan glazbenik – smatra Ciglar i dodaje da su, u svakom slučaju, za loš odnos između naručitelja i kreativaca krive i agencije.

U tom smislu reorganizacija ili promjena agencijskih procesa neće previše poboljšati situaciju, nego treba cjelovito promisliti o ulozi agencije. – Treba se odmaknuti od načina rada ‘business as usual’. Upravo takva promjena zahtijeva kreativnost u razmišljanju i pozitivnu energiju povezanu sa željom za promjenom, pa i potencijal koji u tome kreativna osoba može vidjeti, a to je pozitivno, nikako pesimistično – nastavlja Ciglar.

Maro Pitarević, DIGITEL: – Ima ljudi i tvrtki koji svoje ideje uspjevaju naplatiti bolje od drugih. Struka se sigurno može boriti za to da se ideje poštuju i da svi igraju po pravilima.

Međutim, ako već kriza nije povod za dramatične promjene u agencijskoj strukturi kako bi se olakšao pristup dobrim idejama i njihova razmjena, možda jesu digitalni mediji i suvremeno potrošačko društvo. U vremenu u kojem vlada kult amaterizma, u kojem svatko misli da zna i može i u kojem je dovoljno samo jednim ‘klikom’ miša naći mnogo rješenja i koncepata koji kreativca samo mogu odmaknuti od zadane trase ili, ako hoćete, podsvjesno mu usaditi ideje koje onda reciklira i nudi samo u izmijenjenom pakiranju, teško je odrediti što je kreacija i odgovoriti na pitanje je li originalnost postala mit. Maro Pitarović misli da su to gluposti i da dostupnost sadržaja kreativce može nadahnuti na bolje uratke. No s njime se ne slažu baš svi.

Originalnost je svakako mit. Svaka generacija naše civilizacije ne počinje od nule, učimo iz povijesti i unapređujemo ili spajamo tuđe inovacije i dostignuća. Reciklaža tuđih ideja u pozadini je većine najvažnijih izuma i dostignuća naše civilizacije. Nedavno sam gledao fantastično predavanje ‘Everything is remix’ u kojem se precizno pokazalo koliko je pjesama Boba Dylana ili Led Zeppelin zapravo ‘ukrađeno’ od nekih starijih, manje poznatih folk-izvođača. Tko bi danas slušajući njihove opuse uzeo to kao nešto loše, nemoralno ili manje vrijedno? – poručuje Serdar i nastavlja kako je Steve Jobs preuzeo 90 posto inovacija od prvoga Xeroxova računala, stvorio svoj prvi Macintosh, a nakon toga najbogatiju kompaniju na svijetu.

Pravno se ideja ne može štititi, može se zaštititi samo njezina izvedba. To je niži oblik preuzimanja tuđih ideja, kad se preuzeti uzorak ni na koji način kreativno ne unaprijedi, tada je to čista kradba. Postoji izreka arhitekta Adolfa Loosa: ‘Najbolja forma već postoji i nitko se ne bi trebao bojati upotrijebiti je, čak i ako neki elementi proizlaze iz tuđeg rada. Imamo dovoljno originalnih genija. Ponavljamo se u beskonačnosti’ – zaključuje Unexov kreativac.

Potraga za originalnim idejama nije ništa teža ni lakša nego prije – ideje se ponavljaju, obrađuju, recikliraju i u tome nema ništa sporno, a i nitko ne bi trebao strahovati od digitalnih medija. No trebali bismo od kratkovidnih šefova, demotivirajućeg ozračja, nemogućih zahtjeva i honorara dovoljnih samo za pokrivanje troškova toaletnog pribora. U tom je smislu kreativa doista ugrožena, a bez nje – nema ni čarolije.