Poseban prilog

mo u ribarnicama upravo onoliko koliko je fazan, kao divlja kokoš, ukusniji od ‘piceka’ uzgojenog u kavezima. Te, domaće pastrve, prepoznatljive po velikim crvenim točkama, nakusnije su kad su srednje veličine, do kilograma, no valja reći da u goranskim jezerima ima i višestruko većih. Što više, većih nego igdje drugdje. U čišćenju Lokvarskog jezera 1973. ulovljena je svjetska rekorderka. Ta riba, bila je to, doduše, jezerska pastrva, bila je teška dojmljiva 25,4 kilograma.

Poput svakoga šumskog područja Gorski kotar poznat je i po gljivama. Tradicijska hrana goranskih seljaka bili su krumpiri (i danas su posebno slatki), kiseli kupus, palenta, kravljii i kozji sirevi te slatkiši i savijače od šumskog voća. Sva ta jela nude se u sve više restorana, većina od njih nije ni skupa i doista je grijeh ne iskoristiti priliku da se kuša što se nekad ondje jelo.

• Negdje smo si znali divanit po domaće, a učiteljice u školici tirale su nas da divanimo po književno – belu je tešku, taku tešku. Sa već ne znamo divanit, učiteljice koje opće niso iz našega mesta tiražo nas da pišemo i divanimo pjesmice po domaće – žale se djeca iz Brod Moravica (ili ‘deca iz Brod Moravic’), a mi ih moramo poslušati i pomoći im da čuvaju svoje naslijeđe. Kulturno i prirodno, pa i gastronomsko, ma koliko to ‘belu tešku’.

Jer Gorski kotar najšareniji je dio Hrvatske, najljepši cvjetni aranžman Lijepe Naše. Zelenilo predvih listopadnih, miješanih i vazdazelenih šuma osnova je tog buketa kojim će plesati crvene i crne kuglice bobičastoga samoniklog šumskog voća. Poput zlatnih vrpi kroz tu tamnu podlogu prožimati će se koža potočne pastrve posuta krupnim crvenim točkama kao što je ljetno vedro nebo posuto zvijezdama. Sve tonove sive i smeđe, od svijetlih žučkastih, ciglastih do gotovo crnih, osigurat će divljač poput risa, medvjeda ili tetrijeba koje u drugim krajevima više nema. Sve je zamotano u najljepšu čipku, svilenkasti vez zapjenjenih brdskih potoka čija se voda razbija o bijele stijene.

A ako netko prigovori da u Gorskom kotaru nema vina, valja mu reći da je u krivu. Davnih godina, nakon hvararije na raftingu na Kupi nizvodno od Broda, spasio nas je gorštak, golijat iz sela Dološa. Starim, naravno neregistriranim, fićekom u koji je jedva stao vozio se u zoru uz Kupu i vidio kako izgubljeno stojimo pokraj rijeke. Te je noći nabujala nakon pljuška i odnijela nam pola stvari, a ostale, uključujući probušeni gumenjak, jedva smo iznijeli na neasfaltirani put. Rastom, dušom i srcem veliki čovjek ‘nakrcao’ nas je u taj svoj mali auto, odvezao kući, ugrijao, nahrano odličnim kobasicama od divljači i domaćim kruhom te napojno vinom od jabuka. Fino, bistro piće, koje nam danas prodaju u bočicama pod svjetskim nazivom ‘cider’, Gorani su očito pravili prije 25 godina, a vjerojatno i desetljećima prije. Njemu još jedanput zahvaljujemo, a svima koji dodu uživati u Gorski kotar mogu samo poželjeti: u slast i živjeli!

Zagreba, koja se bavi proizvodnjom metalne galanterije (ima 17 zaposlenih), također navodi da dosad nisu uspjeli ući u strane trgovačke lance iako su, uvjerena je, i jeftiniji i kvalitetniji od strane konkurencije (made in Kina), a robu mogu dostaviti u par dana, ponekad i u jednom, što je iznimno povoljno za trgovce, koji ne moraju čekati na popunjavanje asortimenta jer uvijek imaju spremnu robu na ‘lageru’. Do sada su uspjeli ući jedino u lanac Uradi sam u vlasništvu belgijskog poduzetnika, ali to im nije dovoljno.

• Strani trgovački lanci u pravilu uzimaju samo robu koju nemaju od svojih stranih dobavljača ili asortiman koji prodaju u manjim količinama, pa im je transport skuplji od vrijednosti isporuke. Isto tako nude vrlo nepovoljne ugovore, pa proizvođači često sami odustaju od prodaje – tvrdi naša sugovornica.

Napominje da država reklamira ulazak stranoga kapitala jer se zapošljavaju ljudi (iako su im loši uvjeti rada i male plaće), ali to je samo kratkoročni učinak. Dugoročan je taj da se kupuju najviše strani proizvodi i sustavno uništava domaća proizvodnja. I Matija Čukelj, direktor tvrtke Mat-Prom iz Zagreba, koja se također bavi proizvodnjom metalne galanterije, tvrdi da u stranim lancima jednostavno ne smiju uzeti robu (imaju naredbu iz centralne) koja je ista ili slična robi njihovih proizvođača.

• Tako da se ne može govoriti ni o kakvoj tržišnoj utakmici, a kamoli o ravnopravnoj između domaćih i stranih proizvođača i dobavljača – jasan je Čukelj.

Uspio je ući u Bauhaus i vrlo je zadovoljan njegovim odnosom, još više redovitim plaćanjem.

• U strane trgovačke lance vrlo je teško ući, ali kada uđete, onda ste na konju – napominje.

Bauhaus mu, naime, plaća u roku sedam dana, što baš nije slučaj s domaćim trgovačkim lancima, koji osim što kasne s plaćama često i ostaju dužni. No, ima i loša iskustva sa stranim trgovačkim lancima, posebice sa slovenskim Merkurom, s kojim je surađivao punih 10 godina, a izbacio ga je bez objašnjenja i zamijenio slovenskim, tvrdi, kao i mnoge druge hrvatske proizvođače. I tijekom suradnje nije bio zadovoljan jer su mu u Merkurom dali loše uvjete i često nametali kompenzacije bez dogovora i prema njihovu izboru. Iako dobro surađuje s nekim domaćim trgovačkim lancima i centrima (Solin, Građa, Vinkoprom), to mu je premašno jer s njima nema mogućnost plasmana robe na strano tržište, što mu je od imperativne važnosti. Tim više je zainteresiran za suradnju sa stranim trgovačkim lancima kako bi taj segment poslovanja proširio i razvio.

I Josip Sedlar iz zagrebačke tvrtke Sedlar, koja proizvodi nosače polica, okove za ograde, kutnike za stolariju i sl., ima vlastiti proizvodni pogon i šest zaposlenih, tvrdi da unatoč povoljnijoj cijeni i kvaliteti ne samo da ne može ući u strane trgovačke lance nego od njih ne uspijeva dobiti ni odgovor na svoju ponudu.

• Jedino su iz Baumaxa bili toliko pristojni i profesionalni te su mi odgovorili da trenutačno nisu zainteresirani – navodi Sedlar.

I njegova je roba osim u domaćim lancima poput Peveca i Građe jedino u belgijskom lancu Uradi sam, a i tamo nije mogao ući, ističe, dok nije došla kriza pa je lancu za neku robu transport iz Belgije postao preskup.

Proizvođač tjestenine s otoka Krka Boris Dujmović, koji ima tvrtku Mariolina i najpoznatiji je po proizvodnji autohtonih krčkih šurlica, a čije je proizvode u svoju ekskluzivnu robnu marku Spar Premium uvrstio Spar Hrvatska, također tvrdi da je vrlo teško ući u strane trgovačke lance.

• Imaju stroga pravila isporuke i plaćanja i ako nisu zadovoljni, vrate svu robu. No za razliku od domaćih koji često prelaze i rok od 90 dana, plaćaju redovito i to u roku od 30 do 45 dana – ističe i Dujmović, napomenuvši da oni nude sigurnost za razliku od nekih domaćih te ne nameću kompenzaciju umjesto novca kao neki domaći lanci, koji također uvoze jeftiniju robu lošije kvalitete. Tako da je, što se tiče zastupljenosti domaći robe, lako moguće da je više ima na policama stranih nego domaćih lanaca, uvjereno je Dujmović.

Da se naš članak ne bio sveo na jednostrani napad na strane trgovačke lance (jer i o domaćim bi se lancima, posebice onima koji reklamiraju ‘kupujmo hrvatsko’, imalo što reći), odlučili smo čuti i njihovu stranu. No prije nego što prenesemo njihove odgovore, moramo napomenuti da neki proizvođači i dobavljači koje smo kontaktirali, a koji su imali mnogo toga reći na račun stranih lanaca, nisu htjeli izaći u javnost pod imenom i prezimenom, tvrdeći da u tom slučaju ne samo da će izgubiti svaku priliku za ulazak u njih nego da će izgubiti i postojeći plasman. Je li taj strah pretjeran, ne znamo, ali bez imena i prezimena nismo htjeli iznositi kritike i optužbe.

Dakle, poslali smo upite stranim trgovačkim lancima u Hrvatskoj i zamolili ih da nam otkriju koje uvjete i kriterije moraju ispuniti domaći proizvođači da bi se našli na njihovim policama, koji je omjer stranih i domaćih proizvoda na njihovim policama te jesu li otvoreni prema domaćim proizvođačima i dobavljačima.

Iz Baumaxa su nam kratko odgovorili koji su njihovi uvjeti: atraktivne cijene, atraktivni asortiman koji je interesantan domaćim kupcima. Omjer stranih i domaćih proizvoda u Baumaxu je 70 posto (stranih) naspram 30 posto (domaćih). Tvrdi i da su otvoreni hrvatskim proizvođačima i dobavljačima, pa i manjima, ako su sposobni opskrbljivati njihove centre po cijeloj Hrvatskoj, a možda čak i cijeli koncern Baumax.

U Bauhausu su odgovorili da je minimalni uvjet suradnje s njima is-

poruka po njihovim poslovnicama u Hrvatskoj po konkurentnim nabavnim cijenama i njima potrebnim količinama. Sve su ostale mogućnosti otvorene, tvrde, kao i isporuka i plasman robe u, citiramo: ‘susjedne Bauhaus države’. Omjer stranih i domaćih dobavljača (navode statistiku za dobavljače) iznosi 70 naspram 30 u korist stranih. Tvrde da su ne samo otvoreni domaćim proizvođačima nego ih pokušavaju preko Bauhauusa u Hrvatskoj uvesti na europsko tržište i u tom smjeru je, kažu, bilo mnogo pokušaja, ali na žalost, domaći proizvođači nisu uspjeli zadovoljiti europske kapacitete. U Billi odgovaraju da se domaći proizvođači mogu naći na njihovim policama putem njihovih standardnih ugovora ne ulazeći u detalje. No omjer stranih i domaćih u Billi debelo je u korist domaćih, odnosno 65 naspram 35 posto. U tom je slučaju lakše vjerovati da je otvorena domaćim proizvođačima, tim više što je i većina proizvođača njene robne marke Clever iz Hrvatske. U Mercatoru ističu da ne samo da su otvoreni prema domaćim proizvođačima nego i da potiču proizvodnju lokalnih proizvođača, posebice asortimana vlastite robne marke. Na svojim policama imaju oko 65 posto proizvoda domaćih proizvođača i dobavljača na koje su usmjereni, tvrde, kad god je to moguće. No njihovi proizvodi moraju prije svega biti atraktivni kupcima ili, još bolje, stvoriti neku novu potrebu kupca i ostvariti zadovoljavajući obrtaj. Proizvodni procesi moraju poštovati sve zakonske standarde te biti usklađeni s HACCAP sustavom upravljanja sigurnosti hrane.

Lidl se u svojoj poslovnoj koncepciji prije svega oslanja na najbolji omjer kvalitete i cijene, pri čemu je kvaliteta na prvom mjestu, navodi se u odgovoru iz tog lanca. U svom asortimanu nudi oko 50 posto proizvoda domaćih proizvođača te oko 50 posto proizvoda internacionalnih robnih marki, među kojima su najzastupljenije vlastite trgovačke marke. I Sparu su, tvrde, iznimno otvoreni za suradnju s malim proizvođačima i lokalnim dobavljačima. Iako im je zbog ograničenih kapaciteta teško plasirati proizvode diljem Hrvatske, u Sparu su im dali priliku da pokažu što imaju. I Sparovo ispunjavanje financijskih obveza na vrijeme također je bilo dobar oslonac za razvoj hrabrima, navode u svom odgovoru. I u ekskluzivnoj liniji Spar Premium mnogo je hrvatskih proizvođača. Metro u skladu s međunarodnom korporativnom poslovnom konceptijom, odgovaraju iz njega, potencira što veću zastupljenost lokalnih proizvoda u zemljama u kojima posluje, pa tako i u Hrvatskoj. U prehrambenom dijelu više od 70 posto asortimana proizvodi su domaćih proizvođača i dobavljača. Ipak, priznaju da je u neprehrambenom dijelu taj omjer znatno manji zbog, navode, male proizvodnje u Hrvatskoj. Da bi ušli na police Metroa, proizvođači moraju poslovati u skladu sa zakonima, moraju biti kvalitetni i konkurentni te imati razvijenu proizvodnju i dobavljački lanac kako bi na vrijeme isporučivali potrebne količine za sve njihove centre. U Lesnini su bili kratki i jasni: za ulazak na njihove police mora se imati konkurentan proizvod i organiziranu logistiku. U asortimanu imaju samo oko 10 posto hrvatskih proizvoda. U Kiki su nam uzvratili protupitanjem koliko ima proizvođača u Hrvatskoj koji svojim kapacitetima mogu zadovoljiti potrebe velikih trgovačkih lanaca i čija je proizvodnja prilagođena europskim standardima proizvodnje i pakiranja? Ne navodeći omjer stranih i domaćih proizvođača u svojim trgovinama, diplomatski su odgovorili da su usprkos navedenim teškoćama ipak uspjeli pronaći zajedničko rješenje u dosadašnjem poslovanju s domaćim dobavljačima.

Direktor Drvostila Bojan Kvakan, tvrtke za proizvodnju namještaja iz Međimurja (osmero zaposlenih), koji je svoje proizvode uspio plasirati u Lesninu, rekao nam je da ne zna koliko zadovoljavaju te europske standarde, ali da su u njihovom slučaju sigurno presudili dizajn i kvalitetu. U Lesninu su ušli prije pet godina kad je bio trend ulaska domaćih proizvođača. Danas je to mnogo teže navodi i taj naš sugovornik ističući da stranci uredno plaćaju i na vrijeme, pa je tako slučaj i u Lesnini. Kako malim proizvođačima, tako ni većima nije lako. Vlasnica ludbreške mljekare Bohnec Marijana Bohnec, koja ima sedamdesetak zaposlenih i distribuira sir u niz stranih lanaca od Spara do Kauflanda, napominje da stranci, iako plaćaju redovito, daju loše uvjete, traže silna davanja, ostvaruju ekstraprofit te tako financiraju svoje širenje na račun dobavljača i proizvođača. Što je još gore, i domaći lanci su ih počeli kopirati u tome, a još ni ne plaćaju na vrijeme. Svoj sir teže plasiraju zbog uvoznog lošije kvalitete.