STIL ŽIVOTA I NAČIN RAZMIŠLJANJA

Svaki traceur, poput arhitekta, njeguje vlastiti stil, redizajnira prostor i svojoj aktivnosti daje artistički izražaj u takvom shvaćanju odigrala televizija i oglašavanje koji spektakularne strane parkoura često koriste u svoje svrhe, a da pritom ne objašnjavaju da je za njegovo izvođenje potrebno mnogo napornog rada te uvježbavanja svakoga pojedinog pokreta. Odlučite li se za takvu vrstu rekreacije, važno je znati da se u tom sportu svaki sudionik igra izazova u odnosu na samoga sebe te mora biti svjestan vlastitih ograničenja.

U svakom slučaju, parkour se ne temelji na spektakularnosti nego na zabavi. Za one koji se njime bave to nije samo sport, nego i životni stil i način razmišljanja. Svaka se zapreka u njemu shvaća kao izazov da je se lako i efikasno prevlada, a isto se načelo primjenjuje i u svakodnevnom životu: sudionici se uče da ne posustaju pred problemima, već da ih iskoriste da bi stigli do željenog cilja. Nakon svoje afirmacije u Francuskoj, početkom 90-ih godina prošloga stoljeća, parkour danas ima sve više poklonika u SAD-u, Engleskoj, Finskoj, Brazilu, Kanadi, Švedskoj, Rusiji i Italiji. Svoje korijene zahvaljuje Georgesu Hébertu, učitelju prirodnih metoda treninga, koje su u početku korištene u vojne svrhe. Zagovarao je tezu prema kojoj optimalno vježbanje predstavlja izvođenje prirodnih pokreta u odnosu na situaciju i zahtjeve ambijenta. Druga važna osoba za parkour jest David Belle, čiji je otac vatrogasac bio upućen u Hébertovu metodu. David je svojim sportskim uspjesima i trofejima osvojenima u ‘parcours du combat’ popularizirao taj sport, dao mu ljudsku dimenziju i približio ga životnoj filozofiji.

Odjeća traceursa je esencijalna: dovoljne su vam široke udobne hlače, majica, jakna bez rukava i dobre tenisice za trčanje. Za prakticiranje parkoura najčešće se biraju noćni ili jutarnji sati, a to je ujedno i najbolje vrijeme za uživanje u praznom gradu, čije se ulice tada lako mogu pretvoriti u mjesta za parkour. Svaki od sudionika, poput pravih arhitekata, ima i njeguje svoj vlastiti stil, redizajnira prostor i pokušava svojoj aktivnosti dati artistički izraz. Prepreke u tom kontekstu više nisu doživljene kao prepreke, već kao prilika da se svladaju. Parkour se vrlo često miješa s free runningom, od kojega se razlikuje prije svega po osnovnim pojmovima, a zatim i po tehnikama. Da je parkour sport koji svoje pipke pušta svuda po svijetu, dokazuje i interes za njega kod nas. Prošlog su mu ljeta bile posvećene radionice u Splitu i u sklopu festivala ‘Vanka regule’ na Braču. Parkour zasad u Hrvatskoj ima 300 članova, koji su osnovali udrugu, a većina ih je iz Zagreba, Osijeka i Splita.

Označavanje proizvoda samo je još jedno područje na kojem država pokazuje koliko je lako maltretirati proizvođače. Onima koji misle da je takva tvrdnja pretjerana dovoljan će biti primjer iz Slavonije. Naime, poznatog proizvođača čipsa i flipsa Zvonka Popovića nedavno su i Ministarstvo i Zavod za javno zdravstvo obavijestili da na omotu svog proizvoda, čipsa s aromom slanine, ne smije imati ilustraciju slanine. Kažu, nije riječ o sastavnom dijelu proizvoda. ‘Uvozni proizvod smije, a ja ne smijem. Nas proizvođače toliko se izlučuje da svaki dan moramo pratiti promjene pravilnika, inače bi netko mogao doći i kazniti nas. Naravno, i kao proizvođač i kao potrošač mislim da treba paziti na to da ljudi ne budu prevareni ili dovedeni u zabludu, ali ovo je smiješno’, revoluiran je Popović.

Ipak, i iz poznate multinacionalke koja radi u prehrambenom sektoru može se čuti da nailaze na sličan problem. S kvalitetom proizvoda nikad nije bilo problema, ali na hrvatskom i slovenskom tržištu često se suočavaju s teškoćama povezanima s onim što piše na deklaraciji. U Ministarstvu poljoprivrede, tvrde, jednaka pravila vrijede za sve – neovisno o tome je li hranu proizvedena u Hrvatskoj ili trećoj zemlji. U skladu s Pravilnikom, u slučaju čipsa s okusom slanine, neovisno o tome je li proizveden u Hrvatskoj ili trećoj zemlji, slanina se može navesti slikom jedino ako je sastojak tog proizvoda ili ako je prirodna aroma sastavni dio proizvoda jer slika upućuje na izvor te prirodne arome.

Novi Zakon o zaštiti potrošača donesen u srpnju malo je promijenio način na koji funkcioniraju deklaracije, odnosno obavijesti o proizvodu. Dok je prijašnjim zakonom iz 2007. odgovornost za nju bila na trgovcu, novim zakonom više se ne treba detaljno odrediti minimalni sadržaj podataka koje mora sadržavati obavijest o proizvodu i napuštena je odredba o odgovornosti za postojanje i istinitost podataka na obavijesti. Naime, posebni propisi o označavanju određenih proizvoda ili skupine proizvoda osim obvezatnih podataka kojima se proizvod mora označiti najčešće sadržavaju odredbe o načinu označavanja i odgovornosti za označavanje.

Primjerice, na prehrambenim proizvodima mogu se navesti podaci proizvođača ili onog tko hranu pakira ili stavlja na tržište. Dakle, dovoljno je navesti jednog od subjekata, koji je tad odgovoran i za označavanje hrane. Na proizvodima koji se prodaju pod robnom markom obično se navodi vlasnik robne marke proizvoda, odnosno onaj koji proizvod stavlja na tržište i koji je ujedno odgovoran za ispravnost podataka koji označavaju proizvod. Tako postupamo i mi u Mercatoru. Prije izlaganja na police proizvod se kontrolira u službi interne kontrole, a u slučaju vlastite robne marke proizvod prije stavljanja na prodajnu policu, odnosno njegovu kvalitetu i deklaraciju, detaljno provjerite vanjske ispitne kuće i služba interne kontrole.

I dok se u nekim trgovačkim lancima provode strogije kontrole, u nekim se može naći svašta: od teških prekršaja, poput nečitljivih deklaracija do manje teških pogrešaka, ali svakako neispravnih podataka. Ima tu različitih verzija jedne oznake: rok uporabe, rok upotrebe, rok trajanja, pa i pogrešno ispunjenog sastava. Teško je uopće nabrojiti sve pogreške koje se pojavljuju na deklaracijama. Nabrojit ću samo neke najčešće, gotovo tipske pogreške: na naljeplnicama napisata ne vodi se redovito računa o tome piše li se decimalni broj s točkom ili zarezom, zato često piše npr. 0,33 umjesto 0,33. Znak za litru jest i l i L, ali kad se odbere kako će se litra označivati, toga se treba dosljedno držati. Često se uz broj piše bez razmaka, a on se ondje mora pisati. Također, oznaka za postotak uz broj trebala bi se pisati s razmakom, a na većini deklaracija piše se bez njega. Velika slova doslovno se pišu stihijski, osobito ako je predložak prema kojemu se deklaracija piše na engleskome jeziku, pa se bez razloga velikim slovom pišu i riječi poput ‘šećeri’, ‘masti’, ‘ugljikohidrati’.

Pogrešno je i što na deklaracijama redovito piše ‘energetska vrijednost’. Trebalo bi pisati ‘energijska vrijednost’ jer pridjev ‘energetski’ ne pripada standardnomu jeziku, ne može se izvesti od imenice ‘energija’. Razlog je tomu što tako piše u pravilniku koji propisuje način pisanja deklaracija. Naravno, ona se kao jezikoslovka zauzima za to da se pri propisivanju tipskih formulacija na deklaracijama osigura i temeljita jezična provjera tih formulacija, odnosno da postoji svijest o tomu da takve formulacije unesene u pravilnik trebaju jezično biti ne samo ispravne nego i najbolje. Ipak, čini se da je mnogima draže slati inspekcije i pisati kazne nego ujednačiti kriterije i pojednostaviti cijelu priču.

S time da se proizvođačima treba olakšati posao vjerojatno bi se složili i potrošači, koji u većinom nemaju pojma o tome koje naputke proizvođači dobivaju za pisanje deklaracija. Mnogima tako nije jasno zašto na deklaracijama izvorske vode piše ‘proizvodi i puni’ kad je logično da tvornica ne proizvodi vodu, nego samo prerađuje i puni u boce. Ipak, za tu nelogičnost ne valja kriviti domaće propise. Naime, objašnjava Tanja Ivanko iz Jamnice, riječ je o zahtjevu izvoznog tržišta. S obzirom na to da prirodnu izvorsku vodu Janu izvozimo na tržište BiH i imamo zajedničku etiketu za oba tržišta, na deklaraciji piše ‘proizvodi i puni Jamnica d.d.’ Naime, prema pravilniku za hrvatsko tržište bilo bi dovoljno napisati ‘puni Jamnica d.d.’, a prema pravilniku u BiH treba pisati ‘proizvodi i puni Jamnica d.d.’

Dakle, opsjednutost sitnim slovima i njihovim redoslijedom nije posebnost samo za Hrvatsku nego je, čini se, jednostavno riječ o dijelu svijeta u kojem se voli mnogo pozornosti posvećivati nevažnim stvarima. U isto vrijeme, dok je mnogo ljudi prisiljeno baviti se sitnim slovima, velik novac prolazi im kroz prste.