ABRAMSON Online moć glavne urednice The New York Timesa

Ako je Jill Abramson, glavna urednica The New York Timesa, peta na Forbesovu popisu najmoćnijih žena svijeta, ispred Michelle Obama i Sheryl Sandberg iz Facebooka, onda možda za novine još ima malo nade. U samo godinu dana koliko je na mjestu glavne urednice Abramson je postigla impresivne rezultate, prije svega uspješno kormilareći na internetu. Trenutačno njihov site ima pola milijuna plaćenih pretplatnika.

No, Abramson ima mnogo više nagaznih mina koje mora uspješno zaobilaziti na ‘nabrijanom’ političkom okruženju suvremene Amerike. Samo prošli tjedan morala je ‘braniti’ svoju medijsku kuću od optužbi vlastitih urednika da su vijesti pristrane te ga kulturni i politički progresivizam doslovno krvari sa stranica novina. Iako će se pametan čovjek zapitati što je tu toliko loše, Abramson kao glavni urednik nema mnogo mjesta za manevriranje. Potencijalno i realno opasno je da su optužbe ranije ljetos da su novine objavljivale povjerljive informacije o Obaminoj ratnoj politici te Vladinom cyberskom ratu protiv Irana koje su naštetile nacionalnoj sigurnosti. Republikanci i demokrati zajednički su ustali protiv anonimnih izvora u člancima, a Abramson je morala jamčiti da je Vlada u oba slučaja na vrijeme konzultirana. S obzirom na to da se mnogi još sjećaju priča s anonimnim izvorima i nepovjerljivim informacijama iz afere ‘Plame’ o tome da Irak ima nuklearnog oružja, a koja se odigravala na stranicama The New York Timesa i zbog koje je i Abramson kao izvršna urednica svjedočila na sudu, uzbuđena u vezi sa svakim pitanjem koje se tiče američke nacionalne sigurnosti nije za zanaj.

Položaj je preuzela prije godinu dana od popularnog Billa Keller, koji se nakon osam godina na toj poziciji odlučio vratiti među pisce. U postupku selekcije koji je zaključio vlasnik Arthur Sulzberger mladi, Amberson je morala pokazati da osim sposobnosti ima i pravu osobnost za posao. Između ostalog, njena jako karakteristična boja glasa, koji je visok i nazalan, zajedno sa specifičnim načinom govora u kojem beskrajno dulji sa zadnjom riječi u rečenici navodno iznimno irritira ljude u redakciji te ih inspirira na ulastene imitacije koje graniče s ruštanjem. Jedan od komentara koje je u svom profilu prenio The New Yorker govorio da Abramson zvuči kao Bob Dylan, samo što ne pjeva. Usljedile su rasprave ima li potrebne prezentacijske vještine, a i njezina prirodna asertivnost, koja nije neobična kod pripadnika medijske industrije, gleđana je kao teret. Možda Amberson o tome nije mnogo razmišljala, ali kao i kod svakoga velikoga ‘ženskog’ imenovanja, hoće li uspjeti ili neće postalo je pitanje uspjeha žena kao takvih na tržištu rada. Naime, prije samo 40 godina ni jedna žena nije mogla ni sanjati o uredničkoj poziciji u The New York Timesu. Naime, od više od 400 novinara koji su radili za kuću samo je 40 bilo žena i nijedna od njih nije bila na dopisničkoj poziciji, niti fotograf, kolumnist ili član bilo kakvoga uredničkoga kolegija. Tek nakon bezbroj tužbi za diskriminaciju u 70-ima počelo je zapošljavanje ljudi koji nisu bijeli muškarci. Zbog takvog nasljeđa navodno su mnoge žene vijest o Abramsoničnom promaknuću dočekale sa suzama u očima.

Sreća je htjela da promaknuće dođe više-manje usporedo s objavljivanjem njene knjige o vlastitom psu, što je naravno uzrokovalo mnoga kolutanja očima. Pas se zove Scout, zlatni je retriver i navodno je baš sladak. Druge su žene, naravno, pohitale u obranu Abramson (koja je priznala da joj nije bilo baš svejedno zbog tajminga) jer je, naravno, super što se kao jako uspješna urednica stigne baviti i takvim, trivijalnim temama. Čitajući brojne medijske napise o njoj, ostavlja dojam da čvrsto slijedi vlastiti plan i program ne propuštajući previše u životu. Ni karijeru, ni osobni život, pa ni kućne ljubimce.

Rođena je 1954. u New Yorku u obitelji ljevičara koja je religiozno čitala, a što drugo nego The New York Times. Otac Norman bio je uvoznik tkanine, a majka Dovie odgajala je svoje dvije kćeri i bila aktivna u politici. Kako piše The New Yorker, volontirala je za Williamom Fitts Ryana, jednog od prvih članova Kongresa koji je javno ustao protiv Vijetnamskog rata, kćerima je čitala poeziju i Dickensa, vodila ih na horor-filmove i u kazalište. Starija sestra Jane Abramson uspješna je spisateljica i Jillina dobra prijateljica. Abramson je 71. upala u Harvard, gdje je odmah počela pisati o kulturi i umjetnosti za male studentske novine The Independent, dok su svi nadobudni budući urednici pisali za Harvard Crimson. Ubrzo je postala urednica sekcije za kulturu i počela raditi kao dopisnica u časopisu Time.

Stvar je bila više sreća nego pamet, jer je nekoliko godina ranije provela ljeto radeći kao konobarica u Nantucketu, gdje su njezini kupili kuću za odmor. Dok je radila, Joseph Kennedy se nedaleko slupao svojim džipom, a u ne-sreći je mlada žena ostala paralizirana. Kad su novinari nekoliko godina kasnije počeli kopati po priči, Times je registrirao Abramson i počela je suradnja. U jednoj kazališnoj produkciji upoznala je Henrya Little Griggsa III., konzultanta i svoga budućeg supruga, s kojim će imati dvoje djece.

Sredinom osamdesetih postala je urednica Legal Timesa u Washingtonu, nakon čega je prešla u dopisnike The Wall Street Journala sa zadatkom da pokriva pravnu tematiku. Vezano uz tu temu, važan trenutak u njezinoj karijeri bilo je objavljivanje knjige o potvrđivanju Clarence Thomasa na mjestu sudca Vrhovnog suda, koju je napisala s kolegicom Jane Mayer 1995. To je bila njena druga knjiga (u prvoj je istraživala karijere žena jedne harvardske generacije). Za početak novog milenija dvije je godine bila profesorica na Sveučilištu Princeton, nakon čega je izabrana u Američku akademiju znanosti i umjetnosti.

Nakon što je dobila posao u The Wall Street Journalu, ubrzo se popela do mjesta zamjenice glavnog urednika washingtonskog ureda, pa je napravila skok u The New York Times, gdje je preuzela cjelokupno dopisništvo 1997. Na tom mjestu je ostala u turbulentnom razdoblju prije invazije na Irak i u vrijeme afere u kojoj se otkrilo da je novinar Jayson Blair izmišljao i plagirao priče, što je prema Timesovom priznanju bilo najgora novinarska epizoda u dugoj povijesti lista.

Nakon što je afera ‘Blair’ razdrimala NYT, uslijedile su ostavke, Abramson se popela stepeniku više i postala izvršni urednik, a Bill Keller preuzeo je poziciju glavnog urednika. Sve se dogodilo u pravi trenutak jer do tada nije bila u dobrim odnosima s Kellerovim prethodnikom Howelom Reinsonom. U Bushovim godinama novinarskih kontraverza nije nedostajalo, a Amberson bi se našla na Reinsonovom ciljniku kad god bi nastala kakva halabuka. Sukob s Reinsonom išao je tako daleko da ju je pokušao prebaciti na mjesto urednice Book Reviewa (uglednog izdanja The New York Timesa, koji se bavi recenzijama i pregledom knjiga), samo da je makne iz Washingtona. Kad su se sukobili u vezi s izvještavanjem Bushove objave rata Saddamu Huseinu, Amberson je bila na rubu da jednostavno uruči otkaz i ode.

Navodno ju je u tome spriječila Janet Robinson, CEO Times Companyja, koja je inzistirala da Amberson ostane čvrsto na svojoj poziciji. Umjesto Amberson, Reins je otišao, a mnogi u redakciji vidjeli su upravo Amberson i Kellera kao stjegonošće revolucije unutar lista i zatvaranja lošeg poglavlja. Keller i Amberson brzo su postali dobar tim. Keller je o njoj rekao: ‘Ja vidim uvijek dobro u ljudima. Jill je mnogo više sumnjičava. Ona je savršena osoba da mi štiti leđa.’

Iako je nepovjerljiva i čvrsta, jako je empatična. Zalagala se da jedna od urednica objavi pisma svog zaručnika koji je poginuo u Iraku njihovom novorođenom sinu unatoč protivljenjima mnogih da nije riječ o objektivnoj vijesti ili nečemu što zaslužuje medijski prostor u takvim novinama. Amberson je priču objavila na prvoj stranici, a interes čitatelja i javnosti bio je zapanjujući. Amberson nije nikad osvojila Pulitzer, što je povijesno bio jedan od glavnih prediktivnih čimbenika hoće li netko biti unaprijeđen na mjesto glavnog urednika. No nalazi se izvrsno u digitalnom svijetu, ima ideje i ne nedostaje joj hrabrosti da gura ono što misli da je ispravno. Nakon godinu dana njezine vladavine prvi rezultati govore za sebe.

Jill Amberson mnogima nije ostavila jako ozbiljan dojam kad je posao izvršne urednice, zbog kojeg se 2003. preselila natrag u New York iz Washingtona, proslavila – tetovažom. Tada 49-godišnjakinja novu fazu života obilježila je tako što si je tetovirala okrugli brončani žeton za njutoršku podzemnu željeznicu na kojem piše ‘Vrijedi za jednu vožnju’. Ona se, poput prave frajerice, nije mnogo uzbuđivala u vezi s tim što misle drugi ljudi. Inače, žetoni se u podzemnoj odavno ne upotrebljavaju.