Nastavak suđenja Ivi Sanaderu iz dana u dan otkriva nove fragmente priče o tome kako su sustavno pljačkane tvrtke u državnom vlasništvu i tko je sve u tome sudjelovao.
U cijeloj priči zapravo je najmonstruoznije to da su njezini sudionici bez suvišnih pitanja prihvaćali sve što se od njih tražilo. Kao što su se čuvari u nacističkim konclogorima nakon Drugoga svjetskog rata pravdali time da su samo izvršavali zadatke koji su im bili postavljeni, tako se i direktori državnih tvrtki, sada kao svjedoči, pravdaju time da su bili ucijenjeni.
Sanader i njegova ekipa reketaši su direktore koje su sami postavili, a ovi su, kao što je u ponedjeljak na sudu izjavio ondašnji direktor Gredelja Antun Fabek, davali novac jer se ‘znalo kakva su pravila ponašanja u državnim tvrtkama i tko postavlja direktore’.
No kazna za neposluh Sanaderu nije bila gubljenje glave, već samo gubljenje direktorske fotelje. To su zadržali, ali nitko od njih ne može reći da je iz Sanaderovih afera izašao čistih ruku.
