The Gaslight Anthem službeno sami sebe opisuju kao punk-rokere. Zaboravite, nema ništa punk kod njih. Ti Amerikanci sviraju rock na tragu Brucea Springsteena, ali s malo žešćim aranžmanima tu i tamo te ponekim vraćanjem na folk-amerikanu.
Pjesme poput akustične lagalice ‘National Anthem’ i ‘Here Comes My Man’ koja ima ‘ooo-ša-la-la’ refren to najbolje dokazuju. Naslovna pjesma ‘Handwritten’ pak počinje irritantnim ‘o-ho-o-oo’ i sadržava valjda sve ključne riječi, od otvorenih prozora, nedostajanja, suza i poraza do oproštaja i tako toga.
Ima i malo žešćih zvukova na pjesmama ‘Biloxi Parish’ ili ‘Desire’, ali čini se kao i da su tu namijenjeni izgradnji kvalitetnog opusa za stadionske rock-nastupe. Unatoč brojnim kliše-jima koji nužno dolaze u žanru rocka namijenjenog marljivim plavim ovratnicima, a kojima se jako lako rugati, ‘Handwritten’ nije loš album.
Međutim, kao i s mnogo glazbenih ostvarenja prihvaćanje ovisi o ukusima. Ako publika ima želudac za himnice s nježnim vokalom i promišljanjima o teškom životu, slobodi, vožnji automobila, ljubavi i domovini zapakirana u gitarske rock-dionice, The Gaslight Anthem ima budućnost.
