Upoznaj mozak političara

Da bi ekonomisti ‘prodali’ svoje programe političarima, ministre i premijere moraju tretirati kao nesavršene kupce. Pravi je program onaj stručni, ali upakiran tako da ga političarev mozak poželi konzumirati.

Mozak žene i mozak muškarca razlikuju se, potvrdila su znanstvena istraživanja. Jednako tako moglo bi se reći da se razlikuju mozak političara i onaj makroekonomista. Dio populacije svjestan je razlika u funkcioniranju neurona kod žena i muškaraca pa se mudriji parovi tomu prilagođavaju. Kad je riječ o načinu razmišljanja makroekonomista i političara, tu kvalitetne prilagodbe u svijetu, a pogotovo u Hrvatskoj – nema. Zato nije čudno što nacionalna ekonomija upada u sve dublju recesiju, a ni globalno stvari ne idu u boljem smjeru.

Već čujem makroekonomiste i sve one koji imaju ‘proizvod’, tj. ekonomski program koji bi mogao spasiti Hrvatsku, kako ponavljaju dugogodišnju mantru: ‘Krivi su političari! Ne žele slušati naše savjete. A stvari su tako jednostavne…’ Nažalost, koliko god te tvrdnje bile točne, od njih nema i neće biti nikakve koristi. Pristup da političari moraju mijenjati svoj način razmišljanja i odlučivanja krajnje je neproduktivan. Rezultat će biti samo taj da će neki od predlagatelja spasonosnih rješenja za nekoliko godina ponosno izjavljivati: ‘Pogledajte što sam predlagao prije pet godina. Samo da su me htjeli slušati…’

Rješenje je u prizemljavanju pristupa. Pojednostavnjeno: ako makroekonomist ima prijedlog za političara, onda je taj njegov program zapravo roba kao i svaka druga. Ekonomist je prodavač, a političar potencijalni kupac. Dakle, političara treba svesti na potrošača i primijeniti sve klasične marketinške tehnike. Treba ući u mozak osobe kojoj se želi prodati proizvod tj. ekonomski program. Kao i svakomu neodlučnom, nedovoljno informiranom potrošaču, političaru treba otkriti motive, obrasce ponašanja, preferencije itd.

Političar ne radi na dobrobit onih koji su ga izabrali. On prije svega radi u svom interesu, a taj je da opet bude pobjednik na izborima. Ali to nije sve! On svaki dan gleda kako stoji na burzi unutar svoje stranke i koalicije. Političar bježi od rizika. Ako i shvaća da je neki prijedlog u cjelini dobar, ako u njemu vidi i veću opasnost i za svoju karijeru – gurnut će ga u stranu.

Tipični političar barem dva sata na dan čita novine i prati ostale medije. Traži sebe u medijima i procjenjuje koliko je toga dana dobio ili izgubio na vrijednosti. Bio sam svjedok kad se svojedobno jedan ministar naljutio kad je na osmij stranici dnevnih novina ugledao članak u kojemu njegov stranački kolega najavljuje novu vladinu mjeru. Mjera je bila nevažna (i na kraju štetna), ali taj ministar dobio je slom živaca. Jer to je bila vijest koju je on, a ne taj podli stranački kolega, trebao objaviti u novinama! Kolega mu je ukratio pola stranice!!! Siguran sam da je ostatak dana tadašnji ministar proveo smišljajući sa svojim PR-ovcem kako da se takve situacije ne ponovite i kako da napakoste stranačkom kolegi.

Godinama sam frustriran što većina političara (čast iznimkama) ne razumije da je izvoz jedini dugoročni način ozdravljenja nacionalnoga gospodarstva. Nikako nisam mogao dokučiti kako inače inteligentni ljudi zatvaraju svoj um prema ideji da cjelokupnu ekonomsku politiku podrede poboljšanju rezultata razmjene sa svijetom.

Nedavno mi je bivši visokopozicionirani političar prosvjetlilo um: ‘Kako ti nije jasno? Kad ti političaru kažeš da karijeru treba graditi na povećanju izvoza, prva je asocijacija u njegovu mozgu – nužnost slabljenja kune. To pali alarm. Koliko će članova njegove stranke i glasača biti pogođeno poskupljenjem kredita uz valutnu klauzulu? Kad shvati koliko je potencijalno nezadovoljnih, nastavak tvog koncepta o izvozu više neće ni čuti. Pristojno će kimati glavom, ali njegov mozak ignorirat će ‘robu’ koju mu želiš prodati.’

Naravno da je nepolitičarima to strašno. Ali kao što se odrasle ljude u načelu ne da mijenjati, tako je nemoguće promijeniti političarev mozak. Treba smisliti robu koja će biti tako upakirana da je političar poželi kupiti i upotrijebiti. Mogu zamisliti reakciju makroekonomista. Nema se tu što podilaziti. Mi osmislimo prijedlog, a onda neka ga političari uzmu ili ostave.

To je lagodna pozicija. Nažalost, opasnosti su tako velike da svijet treba ekonomiste koji će svoj mozak dodatno opteretiti smišljanjem prijedloga koji će u obzir uzimati i nesavršenost kupca, tj. političara. Samo takvi ubuduće zaslužuju Nobelovu nagradu.