SAMODOSTATNOST

Zbog toga što je u Hrvatskoj izgubljena bazna industrija, ni industrijski prerađivači ne bi mogli ništa raditi bez uvoznih komponenti.

Hrvatska bi mogla biti samostatnija u proizvodnji hrane, ali zasad samo 10-ak namirnica proizvodi dovoljno za svoje potrebe. Samodostatnost je skupa i neučinkovita politika, zbog čega je zemlje često i ne slijede. Jednostavnom ekonomskom logikom uvijek se više isplati supstituirati skup ili nekvalitetan domaći proizvod uvoznim i koncentrirati snage na proizvodnju onog u čemu se može ostvariti konkurentska prednost. Ipak, postoje neke kategorije u kojima zemlje još teže tomu da budu samostatne. Riječ je o dva glavna područja – hrani i energiji.

Suša koja je zaprijetila globalnoj opskrbi hrane ove godine i činjenica da cijene poljoprivrednih proizvoda ponovno postižu rekordne visine podsjeća na krizu 2007.-2008. Tako ponovno postaju aktualne riječi bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona koji je nakon te krize priznao da je i sam počinio pogrešku kad je hranu tretirao kao svaku drugu robu. – Trebali bismo se vratiti politici maksimalne samoodrživosti kad je riječ o hrani – rekao je tada Clinton.

Prema podacima Tržišnog informacijskog sustava u poljoprivredi iz 2009., u Hrvatskoj samo deset vrsta poljoprivrednih proizvoda imamo dovoljno. Dakle, da prestanemo uvoziti jeftinu hranu, na koju se poljoprivrednici često žale, dijeta bi nam bila poprilično jednolična, iako ne bismo bili gladni. Od kružalne je važnosti podatak da imamo dovoljno žitarica za vlastite potrebe, a mnogima bi godilo i što nam ne bi nedostajalo vina, jaja, maslinu i kupusu. Ipak, voće bi brzo postalo predmet želja, jer jedino bi mandarina i šljiva bilo dovoljno za sve.

Ljubitelji slatkog ne bi patili jer šećera bi bilo dovoljno, ali ljubiteljima crvenog mesa prisilno bi bio snižen kolesterol – mogli bi jesti samo perad, mlijeko i mlječne prerađevine. Doduše, ima i drugih kultura kojih bi bilo gotovo dovoljno. Od 70 do 90 pokrivamo naše potrebe za krumpirom, rajčicom, cvjetom i brokulom, krastavcima, lubenicama i dinjama, paprikama, salatom, trešnjama i višnjama, jabukama i orašastim voćem. Lukom i češnjakom, kruškom i breskvom pokrivamo proizvodnjom domaću potrošnju tih proizvoda s oko 60 posto – kažu u Ministarstvu. Proizvodnja ukupnog voća i povrća zadovoljava 70-ak posto potreba stanovništva. S druge strane, podaci u vezi s mesom porazni su. Hrvatska tako uvozi više svinjskog mesa nego sve zemlje EU zajedno. Ipak, neovisno o mesu, s hranom ne stojimo tako loše.

Drugi iznimno važan faktor za većinu zemalja jest samodostatnost u vezi s pitanjem energije. Tako je energetska neovisnost bila svojevrsni svetl svakog američkog predsjednika – od Nixona pa nadalje. Amerika, koja trenutačno proizvodi više od 70 posto vlastitih potreba za energijom, teži tom cilju iz jednostavnog razloga – kako zemlja ne bi patila od poremećaja u globalnoj ponudi energenata, pogotovo nafte. Neki ekonomisti tvrde da je dostizanje tog cilja za Ameriku vrlo blizu – čak unutar sljedećeg desetljeća.

Hrvatskoj opcija potpune energetske neovisnosti nije otvorena, ali upravo je vrlo osjetljiva tema Plomina 3 snažno povezana s potrebom da se što više potreba za energijom namiruje iz vlastitih izvora. Kako objašnjava Krešimir Štih iz Sektora za industriju Hrvatske gospodarske komore, Hrvatska za vlastite potrebe u zemlji ne proizvodi dovoljno nijednog energenta.

Hrvatska je u vlasništvu energetskih objekata izvan zemlje te je i logično da uvozi energiju čiji je vlasnik, a proizvodi se u inozemstvu – primjer je i nuklearna elektrana Krško. Nadalje, elektroenergetski sustav, odnosno njegov pouzdan rad, temelji se na interkonekciji Hrvatske i susjednih država jer električna se energija ne može uskladištiti, već je treba potrošiti u trenutku proizvodnje, što se rješava povezivanjem pojedinih tržišta te preuzimanjem tako proizvedene energije – objašnjava Štih te dodaje da u pojedinim energetskim segmentima Hrvatska ima obvezu eventualne interventne isporuke energije Europskoj uniji radi osiguranja pouzdanosti europskih mreža.

Ipak, zbog globalnog manjka energenata potrebna je odgovarajuća diversifikacija kako ne bismo ovisili isključivo o određenom energentu ili jednom dobavnom pravcu. Ako na trenutak ostavimo po strani ove osnove samostatnosti, kojima bismo trebali težiti neovisno o otvorenosti tržišta, zanimljivo je vidjeti kako stojimo na drugim područjima.

Jasno je kao dan da bismo u slučaju da nemamo mogućnost uvoza vodili itekako drukčije živote. Automobili bi postali vrlo luksuzna roba, iako bismo za neke imali rezervnih dijelova. Dosta velik problem mogla bi biti i odjeća s obzirom na to koliko uvozimo. Ipak, direktor Galeba Stjepan Pezo kaže da hrvatska tekstilna industrija teoretski može proizvesti svu potrebnu količinu ili bi u jako kratkom vremenu mogla postati sposobna za to. Najtanji smo u sportskoj i visoko tehnološkoj odjeći i pogotovo obući za specijalne namjene, ali i za svaki dan. Naime, mnoge su funkcionalnosti tekstilnih proizvoda u materijalima koji se rabe, a u Hrvatskoj je izgubljena bazna industrija. Nestale su tvornice poluproizvoda, na primjer predionice, odnosno ulaznih sirovina i materijala za proizvodnju gotovih odjevnih predmeta i obuće. Ostalo je samo nekoliko takvih tvornica te nekoliko tvornica pletiva i tkanina koje ne mogu pokriti svu širinu zahtjeva malog tržišta kao što je hrvatsko – kaže Pezo.

Proizvodnja sredstava za pranje i čišćenje u Hrvatskoj i danas čini 40-ak posto tržišta, što nije slučajni u jednoj od tranzicijskih zemalja. S obzirom na izvoz koji ostvaruju ove tvrtke i instalirane kapacitete, domaća proizvodnja mogla bi potpuno zadržati potražnju. Kod kozmetike i proizvoda za održavanje osobne higijene situacija je malo drukčija. Hrvatski proizvođači mogli bi proizvesti dovoljno kvalitetnih sapuna, pasta za zube, šampona, možda i preparativne kozmetike, ali ne bi bila dostatna proizvodnja lakova i boja za kosu, a vrlo brzo nedostajalo bi i proizvoda za šminkanje, deodoransa i parfema, jer se te vrste kozmetičkih proizvoda u Hrvatskoj gotovo i ne proizvode – objašnjava Dubravka Marijanović, predsjednica Zajednice proizvođača i veletrgovaca sredstvima za pranje i čišćenje i kozmetikom.

Ipak, ključni problem čak i u ovoj zamišljenoj situaciji jest taj da bi čak i kod razvijenih industrija nedostatak sirovina bio nepremostiv problem. Kad se ne bi mogle uvoziti sirovine, takozvani polazni materijali, ni lijekovi, dakle da se svaka supstancija radi od početka, Hrvatska bi imala veliku nestašicu lijekova. To, međutim, ne vrijedi samo za Hrvatsku nego i za SAD ili bilo koju drugu zemlju EU. Naime, farmaceutska industrija globalno je premeštena, specijalizirana i povezana na svim tržištima, pa nema ni mogućnosti ni potrebe za samostatnost, a posebice na slobodnom tržištu EU – objašnjava predsjednica Uprave PharmaS-a Zdravka Knežević.

Slično je i u drugim industrijama. Naprimjer, kad bi uvoz gotovih proizvoda bio nemoguć, Končar bi s nekim malim kućanskim aparatima mogao zadovoljiti i do 80 posto tržišta, ali veći dio kućanskih aparata u Hrvatskoj se uopće ne proizvodi. Bez uvoza sirovina gotovo nikakva proizvodnja kućanskih aparata nije moguća – kaže Rajko Šenjug, direktor Končar Kućanskih aparata. Na kraju našoj ovisnosti o uvozu sirovina ne možemo pobjeći. Ali mnogim drugim uvoznim ovisnostima itekako bismo mogli okrenuti leđa da postoji znanje i prava potpora.