Od 1. siječnja 2013. znatno se produljuju rokovi zastare. Više neće biti važno da se za kaznena djela u roku relativne zastare pokrene postupak i da on završi unutar roka apsolutne zastare. Također, rokovi zastare tražbine naknade štete prouzročene kaznenim djelom računaju se prema rokovima zastare kaznenog progona.
Za poduzetnike su mnogo važnije odredbe o zastari u Kaznenom zakonu objavljenom u NN-u 125/11 koji stupa na snagu sljedeće godine. Naime, uz druge novosti novi je zakon u mnogim slučajevima jako produljio rokove zastare i za sada vrijede dvije vrste (relativna i apsolutna zastara) u svim slučajevima sveo na jednu, što ide u korist jedino tijelima gonišenja, a na štetu onih protiv kojih se vodi postupak. To znači da od 1. siječnja više nije važno da se u roku relativne zastare pokrene postupak i da se završi unutar roka apsolutne zastare, nego se može potpuno legalno pokrenuti postupak u vrijeme kad prema propisima koji danas vrijede to više ne bi bilo moguće i završiti ga unutar rokova zastare. Na primjeru zaprijeđene kazne zatvora od deset godina za sada je nužno pokrenuti kazneni postupak u roku do deset godina i završiti ga u roku od još deset godina. Prema novome zakonu, postupak se može pokrenuti i nakon 19 godina. Dodatno je zakonodavac izričitom odredbom da se nova pravila zastare primjenjuju i na postupke koji su u tijeku i da se svaki rok zastare u postupku u kojem je do 1. siječnja 2013. donesena prvostupanjska presuda produlji za dvije godine. U praksi se može očekivati da će se ove jeseni u slučajevima kojima prijeti zastara donositi presude koje se inače ne bi donijele kako bi se osiguralo dvogodišnje produljenje, što u konkretnom slučaju može biti dobrodošlo, ali samo po sebi ne ide u prilog vladavini prava i pravnoj sigurnosti.
Za vjerovine i dužnike važnija je odredba čl. 231. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se rokovi zastare tražbine naknade štete prouzročene kaznenim djelom, kad je to povoljno za vjerovine (a tako je uvijek), računaju prema rokovima zastare kaznenog progona.
Budući da su osnovni rokovi tri godine (subjektivni, dakle od saznanja za štetu i osobu odgovornu za štetu) odnosno pet godina (od nastanka štete), usporedba s rokovima zastare u kaznenom pravu dovoljno govori sama za sebe, ne treba je posebno objašnjavati. To znači da zastara možda nije nastupila ni nakon što je proteklo npr. 15 godina od nastanka štete i da uvid u odredbe o rokovima zastare za naknadu štete nije potpun sve dok se ne uključuje odredbe Kaznenog zakona. Pri tome treba naglasiti da Kazneni zakon za neka djela (primjerice za tzv. pretvorbeni kriminal) pozivom na Ustav propisuje da nema zastare, što onda posljedično znači da nema ni zastare tražbine naknade štete. S obzirom na to pravo je čudo da sudovi još nisu zatražili tužbama za naknadu štete s temeljem u vremenu pretvorbe, ako ništa drugo, onda bar radi zabilježbe u zemljišnim knjigama i drugim radnjama koje će ili spriječiti ili otežati aktualnu investiciju (a istodobno će tužitelj biti spreman za dobru naknadu odustati od tužbe). Teško je oteti se dojmu da su se pri donošenju propisa još jedanput propustile u cijelosti proučiti moguće posljedice. Iako sigurno nije bilo loše namjere, to neće už manjiti štetu.
