Spasi drugoga da bi spasio sama sebe, mogla bi postati jedna od recesijalnih zapovijedi. Premda su partnerstva u biznisu oduvijek aktualna i poželjna, nove okolnosti nameću ih kao nužno rješenje. Što učiniti kad vam propada jedan od glavnih kupaca i dobavljača? U interesu je svakog poduzetnika da mu takav partner živi dugo i stabilno, što je u dugotrajnoj krizi sve teže. U takvim slučajevima primjenjuju se različiti oblici partnerske pomoći, tvrtke se povezuju ili se, na kraju, preuzimaju posrnule tvrtke. Najnoviji primjer priskakanja u pomoć važnom kupcu jest Virovo pružanje ruke Dalmacijavini. Virovička šećerana splitskom je proizvođaču pića u državnom vlasništvu koji je nakon višegodišnje agonije završio u stečaju osigurala sirovine za nastavak proizvodnje u obliku alkohola koji Viro proizvodi.
Virovitička šećerana Viro odlučila je priskočiti u pomoć jednom od svoja dva najveća kupca u Hrvatskoj – Dalmacijavinu – osiguravši mu sirovinu. Viro je dugogodišnji poslovni partner Dalmacijavina i proizvođač atilnog alkohola, zato je bilo u interesu da u Split pošalje cisternu od 29 tisuća litra alkohola i plati troškove nadajući se da će Dalmacijavinu preživjeti stečaj i da će se partnerstvo nastaviti. Predsjednik Uprave Vira Željko Zadro kaže da ne namjeravaju preuzeti Dalmacijavinu.
Osječko Žito u vlasništvu Marka Pipunića još je prije tri godine odlučilo zaposlit pogone čepeinske uljare, jedinoga neprivatiziranog dijela nekadašnjeg IPK Osijek, i to s pomoću uslužne proizvodnje svojeg brenda ulja. Slično je napravilo kad se Đakovština našla u problemima uzevši u zakup proizvodne kapacitete. Tako si je, osiguravši proizvodnju i radna mjesta u tvrtkama koje su se našle u problemima, otvorilo prostor za kasnije preuzimanje. U Đakovštini su s pomoću stečaja kupili velik dio imovine, a u čepinskoj se uljari sada tvrtka kći Žita pojavljuje kao potencijalni kupac.
Austrijska Hypo Alpe-Adria banka Internaciona prodala je (preko Aluflaxpacka) neizravni vlasnički udio u šibenskoj tvornici valjanih proizvoda TLM-TVP austrijskom poduzeću Euris, čiji je vlasnik Makedonac Marko Pejičinski. Euris je trenutačno najveći i najvažniji klijent TLM-TVP-a. Bavi se kupnjom i prodajom aluminija i kao veletrogovac dobro poznaje europsko i svjetsko tržište. U tvrtki ističu da u Šibeniku imaju dugoročne poslovne planove koji bi mogli završiti preuzimanjem svih dijelova nekadašnjeg TLM-a.
Orbico, distributerska tvrtka Branka Roglića, i maloprodajni lanac luksuzne kozmetike Martimek Veljka Martona osnovali su zajedničku tvrtku u Mađarskoj. Suradnja se u budućnosti planira nastaviti i na drugim tržištima Jugostočne Europe na kojima postoji Orbico. To će partnerstvo Rogliću omogućiti probaj na tržište luksuzne kozmetike, a poslije možda i izravan ulazak u maloprodajni biznis. Za Martimek to znači kraj potrage za strateškim partnerom nakon što mu je kriza u Hrvatskoj znatno ugrozila poslovanje.
I u Đakovštini i u čepinskoj uljari kao ruka spasa pojavio se Marko Pipunić, jedan od najvećih igrača u hrvatskom agraru i vlasnik osječkog Žita. U Đakovštini su najprije, prije stečaja, uzeli pogone u zakup i tako osigurali proizvodnju i zaposlenost, a u stečajnom su postupku za 157 milijuna kuna kupili većinu imovine (Mlin i silose te dio tehnološke cjeline Tene). Posao se sad obavlja s upola manje ljudi, ali očekuje se povećanje obujma proizvodnje. U Tvrnici ulja Ćepin najprije su počeli uslužnu proizvodnju jestivog ulja pod vlastitim brendom s objašnjenjem: ‘Tako smo pomogli i sebi i uljari.’ Sad se pak tvrtka kći Žita pojavila kao jedna od tri tvrtke koje su Agenciji za upravljanje državnom imovinom poslale pismo namjere za kupnju većinskog vlasničkog udjela pa bi, ako daju najbolju ponudu na skorašnjem natječaju, Žito moglo postati vlasnik i jedine neprivatizirane tvrtke iz sustava nekadašnjeg kombinata IPK Osijek.
Kriza je donijela neke promjene. Neke tvrtke koje su (ili će biti) u problemima mnogo se lakše, kaže Slunjski, otvaraju ideji spajanja ili ulasku strateškog partnera pod mnogo povoljnijim uvjetima nego prije nekoliko godina. Stabilne tvrtke pak mnogo više analiziraju i promišljaju hoće li ući u partnerstvo, odnosno mnogo više razmišljaju o varijacijama s negativnim scenarijima i potencijalnim gubicima zbog neuspješnih partnerstava. Također, za razliku od prije češće se u partnerstva ili otkupe ulazi u fazama koje, ovisno o uspješnosti, otpuštaju novac za investiciju ili nadoznačavaju bivšem vlasniku. Spajanje partnera ulaskom u vlasničku strukturu radi spajanja (ne doslovno u ovom trenutku, ali potencijalno presudnog u budućnosti) sve je češće praksa. Kutinska Petrokemija tako je za 50 posto povećala svoj udio u Luci Šibenik, na 79 posto, jer je riječka Transadria, koja je dotad bila najveća dioničarka, završila u stečaju; Petrokemiji je šibenska luka ključna jer u njoj obavlja glavninu transporta.
