Bez standarda

Objava sudskih oglasa bila bi transparentnija kad bi svi građani imali pristup e-oglasnoj sudskoj ploči, kojom se još ne služe ni suci. Svatko bi s pomoću tražilice na webu mogao provjeriti mulja li neki sudac s njegovim vlasništvom.

Radi sprečavanja zloupotrebe procesnih ovlaštenja (izbjegavanja primitka sudskih pismena i raznih načina odugovlačenja postupka) ZPP-om je propisano da je dostava valjana i kad uopće nije obavljena. Tako je problem dostave ‘riješen’ na strani adresata, ali ne i na strani suđa (valja podsetiti na ‘zloupotrebu procesnih ovlaštenja’ bračke sutkinje Ivane Domić, crkveničkoga zemljišno-knjižnjog suca Bože Vilušića, nezakonito imenovanog krčkog suca Marina Črnje itd.).

Neuravnoteženost na štetu sudskih stranaka primjerena hrvatskom zakonodavstvu i sudstvu u ‘sprečavanju zloupotreba procesnih ovlaštenja’ jedva su dočekali poreznici i to munjevito unijeli u Opći porezni zakon te tiskali proturječni obrazac obavijesti o dostavi poreznih akata kojim se na prednjoj strani stranku obavještava da ‘dostava nije uspjela’, a na poledini istog obrascu da se (neuspjela) dostava smatra obavljenoj!?

U opsežnome znanstvenom članku Dinke Šago (‘Vrijeme i mjesto dostave u parničnom postupku’, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu) obrađuju se problemi ‘dostave sudskih pismena’ i uredno nabrja i obrađuje svako mjesto dostave, osim sudsko oglasne ploče. Nije to propust autorice tog članka, nego posljedica toga da ni u ZPP-u nema nikakvih – ni načelnih – standarda o oglasnim pločama u sudu kao mjestu dostave. A to da toga nema u ZPP-u, propust je zakonodavca. Zbog nedostatka ZPP-ova standarda za oglasne ploče u sudu situacija je različita, ovisno o veličini suđa, o prevladavajućem stajalištu sudaca o korištenju oglasnom pločom kao mjestom zloupotrebe procesnih ovlaštenja, ali na strani suđa, a ne stranaka.

Tako na zagrebačkome Općinskom građanskom sudu službenici oglase lijepe po prozorskim staklima u prizemlju pročelja tzv. Palače pravde u Vukovarskoj ulici. Svaki osam dana oglasi se mijenjaju (ne svi u jednom danu), a odjednom ih ima možda i više od tisuću objavljenih. Prava aleja sudskih oglasa pred kojima nikada nikoga nema, a trebale bi defilirati na tisuće stranaka u raznim sudskim postupcima. Ali tko može bar jedanput na tjedan polako, od ‘izloga do izloga’, na ulici ispred te ružne zgrade zagrebačkog suđa pozorno čitati sve te oglase?

U Vodnikovoj ulici, u kojoj je zagrebački Općinski sud, oglasi su na drugom katu u staklenim vitrinama s ključićem u hodniku te sudsko zgrade. Na Općinskom sudu u Dugom Selu sudsko oglasna ploča u ulaznom je predvorju obješena na zid kao najobičnija drvena daska po kojoj se ‘rajsnedlima’ pribijaju oglasi.

To govori da nije propisan standard kako bi moralo izgledati sudsko oglašavanje. Oglasi se dijele jedino po vrstama predmeta, recimo na jednome mjestu ovrhe, na drugome mjestu za parnice, na trećemu ostavinski itd. Tako je na velikom sudu, a na patuljastima sve obavijesti izvješene su na jednoj dasci kao u Dugom Selu.

Oglasna ploča u sudu služi za ispunjavanje forme, uglavnom kad se želi izbjeći da stranka dozna za obavijest. Premda se na nju ne mogu staviti dokumenti ako za to nisu ispunjeni zakonski (pred)uvjeti, ti se (pred)uvjeti u većini slučajeva mogu tumačiti prično rastežljivo, tako da se objavi ponešto i radi izbjegavanja obavijesti zainteresiranih stranaka. To su ‘fore’ poput sljedećih: ‘Dostava je pokušana dvaput, ali nije uspjela’; ‘Osoba je prijavljena u MUP-u na toj adresi, ali ne prima poštu’ itd. Odvjetnici dostave ipak rijetko mogu promaknuti jer u sudu poštu primaju u pretince (svaki odvjetnik ima svoj pretinac), a postoji i posebna oglasna ploča za odvjetnike, potpuno drukčija od onih namijenjenih izigravanju obavještavanja ‘neodvjetničkih’ sudskih stranaka.

Posebna oglasna ploča za odvjetnike u zgradi je Općinskoga suda u Zagrebu, u prostoriji s pretincima u koju odvjetnici dolaze po sudsku poštu. Na toj ploči za odvjetnike nisu u beskraj pribijene ili zalijepljene obavijesti, pregledna je, i većina odvjetnika pri podizanju pošte u pravilu pogleda i tu posebnu oglasnu ploču.

Za odvjetnike vrijedi pravilo da svakih osam dana podižu svoju poštu; ako je ne podignu u tom roku, obavijest se stavi na tu posebnu ploču. No dogodi se i da službenici prebrzo broje dane pa se na ploči nađu obavijesti za koje očito nije proteklo osam dana u pretincu. Ipak, odvjetnici u pravilu jedanput na tjedan ispravne svoj pretinac i pogleđaju oglasnu ploču.

Za vrijeme tzv. sudskih ferija oglasne ploče u sudskim zgradama funkcioniraju kao da tzv. ferija nema. Oglasi se stavlja na njih i stoje ondje osam ili petnaest dana, koliko je već propisano. I nakon proteka tog tjedna ili dva skinu se s oglasne ploče – i na to nikako ne utječe to što su ‘sudskie ferije’.

Suci odgovaraju da sud normalno radi (neki suci nisu u to vrijeme na odmoru, a stalno rade i sudsko službe) i da je oglasna ploča formalno dostupna. Bit je oglasnih ploča u sudu ionako da stranke doznaju što manje. Nema veze što se tako kršte temeljna ljudska prava, važnije je da se ‘spriječi zloupotreba procesnih ovlaštenja’.