Poslovni subjekti neprestano su uključeni u pregovaranje, ali dio njih nije svjestan postojanja pravnog uređenja pregovora ni obveza koje iz toga proizlaze. Osim toga, s gubitkom odnosno neostvarivanjem svoje gospodarske važnosti hrvatski poduzetnici nepovratno gube znanje o pregovaranju. Ako to već nisu gospodarski, strane u pregovorima bar su pravno jednake. Pregovori bi se mogli označiti kao vrijeme i postupak koji prethode sklanjanju ugovora ili rješenju konfliktka između strana nekoga pravnog posla ili druge aktivnosti s pravnim posljedicama. Iako tako oskudno određen pojam služi samo kao uvod, već je iz njega vidljivo kako pojam nadilazi isključivo pravno određenje. Ipak, Zakon o obveznim odnosima (ZOO) deset puta spominje pojam pregovora, posvećujući njegovoj regulaciji poseban članak. Osnovna odredba, ona članka 251. stavka 1. ZOO-a, propisuje da pregovori koji prethode sklanjanju ugovora ne obvezuju. To jedino moguće rješenje proizlazi iz temeljnog načela obveznih odnosa: slobode uređivanja, odnosno prava da se citirani odnos i ne zasnuje.
Svaka strana slobodna je proučiti svoju gospodarsku poziciju i nije obvezna početi ni na unaprijed određen način završiti započete pregovore. Moguća iznimka bi bio institut obveznog sklanjanja ugovora iz članka 248. ZOO-a, prema kojem obveza sklanjanja ugovora može biti utemeljena na zakonu. Nakon uspješno završenih pregovora strane se ne bi smjele koristiti potpisom na ispravi kao taktičkim sredstvom traženja daljih ustupaka. Ako se nisu dogovorile da se cijeli pregovori i tijekom njih postignuti sporazumi podvrgavaju pisanoj ispravi, mogle bi se dovesti u situaciju da druga strana opravdano tvrdi da je ugovor već sklopljen. Naime, da citiramo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske: ‘Pisan oblik u znatnom broju slučajeva nije pretpostavka važnosti ugovora, pa prema tome nedostatak pisanoj obliki ne isključuje postojanje ugovora, zbog čega sud može zaključiti da između stranaka, s obzirom na konkretnu postupke nisu vođeni samo pregovori, nego je između stranaka sklopljen ugovor.’
Također, strana u pregovorima dužna se suzdržati od postupaka kojima se drugoj strani prouzrokuje šteta, vodeći se već tijekom pregovora načelom savjesnosti i poštenja. Upravo iz toga propisano je člankom 251. stavkom 2. ZOO-a kako ona strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno izloženom načelu postaje odgovorna za štetu koja je time prouzročena drugoj strani. Iz navedenoga je vidljivo kako naš pravni poredak poznaje specifičnu, predugovornu odgovornost za štetu. Suprotna načela savjesnosti i poštenja jest, među ostalim, situacija u kojoj bi strana ušla u pregovore s drugom stranom bez prave namjere da s tom stranom sklopi ugovor. To ne znači da je vođenje više istodobnih pregovora radi postizanja niže cijene obuhvaćeno citiranom odredbom. No pregovaranje započeto i vođeno radi iscrpljivanja, zbunjivanja i odugovlačenja druge strane treba biti zahvaćeno, s time da je potrebno istaknuti da je u praksi iznimno teško dokazati isključivo takvo postupanje.
