Pomozi Bože svima u bolnicama

Najveća suša u posljednjih 50 godina osim rekordne cijene kukuruza izazvala je rast cijena soje, kukuruza i pšenice. Riječ je o trećem cjenovnom šoku u proteklih pet godina. Dodatni je problem i namjena uzgoja jer goleme količine odlaze u proizvodnju biogoriva umjesto u prehrambene svrhe.

S vijetu prijeti nova prehrambena kriza, ako je suditi po uzbanosti svjetskih političara i birokrata. Posljednja potvrda da hrana ponovno postaje ozbiljan problem jest sve više konzultacija na liniji G20 – Ujedinjeni narodi i sve je izgledniji izvanredni sastanak na tu temu. Razlog brizi jest, prije svega, kukuruz, odnosno njegova podiviljala cijena koja je oborila povijesni rekord postignut u prošloj prehrambenoj krizi 2007. i 2008. Uzrok je teška i dugotrajna suša u Americi, najvećem proizvođaču i izvozniku te žitarice, koja je uništila usjeve površine Belgije i Luksemburga, zbog čega se očekuje nastavak rasta cijena i pad prinosa ove godine. Neupotrebljivom za ovu godinu smatra se šestina očekivanog prinosa kukuruza, uništenog u samo mjesec dana, tijekom najtoplije srpnja u povijesti Amerike, a polovica prinosa procijenjena je kao loša ili vrlo loša. Žetva soje također će biti najniža u pet godina. Osim rasta cijene kukuruza, najveća suša u posljednjih 50 godina izazvala je rast cijena ostalih žitarica, među kojima se ističu soja, kukuruz i pšenica, čija je cijena od lipnja skočila između 30 i 50 posto. Amerika izvozi gotovo pedeset posto svjetskog kukuruza, trećinu soje i petinu pšenice, što znači da je njezin problem svjetski problem. Kukuruz je od šest dolara po bušelu u lipnju premašio osam dolara, zatim je pao malo ispod i stabilizirao se, ali prema nekim očekivanjima mogao bi dosegnuti i devet dolara ako se suša nastavi. Riječ je o trećem cjenovnom šoku u proteklih pet godina. U Americi se kukuruz najviše upotrebljava kao stočna hrana i za proizvodnju goriva, no kao sastojak pojavljuje se u mlijeku, mesu, pakiranoj hrani i sodi. Veliki proizvođači hrane poput Nestléa, Krafta i Tysona već su pristojno najavili prenošenje viših cijena svojim voljenim potrošačima.

Ipak, ima i ohrabrujućih podataka. Cijena riže zasad je stabilna i dok je tako, Azija uglavnom ne bi trebala biti problem. Druga je stvar osjetno povećanje proizvodnje manjake, ključnoga prehrambenog sastojka u Africi, u proteklih nekoliko godina i manja potražnja na svjetskom tržištu zbog ekonomskih krize. Stanju tihe panike unatoč eventualni sastanak glavešina neće se održati baš toliko brzo; u posljednjem tjednu kolovoza tek bi mogli odlučiti da se sastanu potkraj rujna ili čak početkom listopada. To bi, da ironija bude veća, bio prvi sastanak Foruma za brze reakcije, nedavno osnovanog tijela za brzu mobilizaciju donositelja odluka nakon javljanja abnormalnih tržišnih uvjeta. Da nisu rapidan forum, sastali bi se za nekoliko godina, upravo uoči izbijanja sljedeće krize. Još su svježa sjećanja na kobne 2007. i 2008. kad su zbog manjka hrane izbili nemiri u mnogim zemljama, a svijetom zavladala panika, pa se sada želi izbjeći isti scenarij u kojem su zemlje pribjegle restrikcijama izvoza i gomilanju zaliha kako bi osigurale zadovoljenje vlastitih potreba.

Dodatni je problem i namjena uzgoja jer goleme količine odlaze u proizvodnju biogoriva umjesto u prehrambene svrhe, o čemu se, zapravo, stalno vode rasprave. UN već iskorištava situaciju za oživljavanje rasprave o biogorivima i traži od Amerike i Europske unije da napuste politiku preusmjeravanja znatnog dijela kukuruza, uljane repice i šećerne trske radi proizvodnje biodizela i etanola.

Hitna privremena suspenzija subvencija za etanol omogućila bi predah tržištu i preusmjerila usjeve u prehranu i stočnu hranu – napisao je José Graziano da Silva, generalni tajnik FAO-a, u tekstu za Financial Times.

Opozicija uporabi tolikih količina usjeva za biogoriva raste i dobiva neke vrlo moćne pobornike, od UN-ove Agencije za poljoprivredu i hranu (FAO) do Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke, koji tvrde da oktroiranje proizvodnje biogoriva subvencijama utječe na neelastičnost potražnje i volatilnost cijena poljoprivrednih proizvoda. Kompromisno rješenje, prema FAO-ovu mišljenju, bilo bi fleksibilnije pristupanje proizvodnji biogoriva tijekom kriza, odnosno napuštanje tih ciljeva do stabilizacije tržišta i cijena sirovina. Količinski, proizvodnja biogoriva veliko je opterećenje na poljoprivrednu proizvodnju. Amerikanici 40 posto kukuruza preusmjeravaju u etanol, 60 posto uljane repice u Europi ide za biodizel, a, primjerice, u Brazilu čak polovica prinosa šećerne trske završava u proizvodnji etanola.

Stvar, doduše, nije tako jednostavna: jaki interesni poljoprivredni lobiji za razliku od gladnih potrošača nemaju ništa protiv visokih cijena. Baš naprotiv, odgovaraju im, zbog čega analitičari upozoravaju na to da će velik zaokret biti posebno težak u SAD-u, gdje mnogo moćnih poljoprivrednika ne želi naglo spuštanje cijene žitarica. Nasuprot njima su pak države koje uglavnom uzgajaju stoku, poput Teksasa, gdje je kukuruz ‘input’ i kojima je stoga u interesu niža cijena kukuruza, pa je pitanje tko će nadvladati. I to još u izbornoj godini. Ne treba ni govoriti da uzgajivači kukuruza imaju mnogo pristaša među političarima obiju američkih stranaka, a tu je i cijela matematika cijene goriva. Velike količine biogoriva rabe se u proizvodnji benzina u skladu s ekološkim standardima i nema ga dovoljno. Europljani, primjerice, etanol moraju uvoziti iz Brazila, a biogorivo u Americi čine zalihe od 800-tinjak tisuća barela na dan ili pet posto ukupne potrošnje, što znači da bi cijene benzina rasle. U drugu ruku neki sumnjaju u željeni učinak na cijene hrane čak i ako se to preusmjerene ukine ili suspendira. Kompleksnost interesa u Americi dobro ilustrira primjer ministra poljoprivrede Toma Vilsacka, koji nije pobrinut suspenzije mandata za biogoriva zato što snižavaju cijene goriva i otvaraju radna mjesta. U njegovu slučaju važno je napomenuti da je čovjek bivši guverner Iowa, jedne od onih saveznih država izravno zainteresiranih za visoke cijene kukuruza. Bit će zato vrlo zanimljivo vidjeti kako će proći bitka prehrambenih proizvoda i energetika s kojima su dosad svi gubili bitku. Bog je cijena goriva, no eventualna glad tu bi dominaciju ipak mogla dovesti u pitanje.