samo joj je nebo granica

Britanska banka Barclays na mjesto neizvršnog predsjednika imenovala je sir Davida Walkera, velikog kritičara masnih bankarskih plaća. Trebao bi pomoći u promjeni bankarske nekulture koja je postala očita nakon što je otkriveno da je mnogo velikih globalnih banaka sudjelovalo u namještanju ne samo londonskog libora, najpopularnijeg mjerila o kojem ovisi 360 bilijuna dolara financijskih proizvoda diljem svijeta, nego i drugih, poput euribora i tibora. Namještanje međubankarskih kamata bila je, čini se, jedna od onih ‘raširenih bankarskih praksi’. Nakon općeg egzodusa vrhuške zbog sramotnog ‘skandala s liborom’ britanska banka Barclays ubrzano pokušava popuniti upravljačku prazninu pa je prošli tjedan na mjesto neizvršnog predsjednika imenovala sir Davida Walkera. Veteran londonskog Cityja službeno će funkcionirati, za kojim trenutačno ne vlada prevelika jagma, preuzeti u studenome, kad mu mjesto oslobodi Marcus Agius, jedan od rijetkih preostalih iz posamljene voditeljske postave. Masovni odlazak upravljačkog kadra rezultat je jednog od općenito najvećih bankarskih skandala u kojem je među mnogim bankama upravo Barclays imao zapuštenu ulogu. Proizašao je iz namještanja međubankarskih kamata, odnosno kamata po kojima banke posuđuju jedne od drugih. Nakon raspletanja mreže ispostavilo se da je mnogo velikih globalnih banaka sudjelovalo u namještanju ne samo londonskog libora, najpopularnijeg mjerila o kojem ovisi 360 bilijuna dolara financijskih proizvoda diljem svijeta, nego i drugih, poput euribora (eurozona) i tibora.

Banka je imala jednu od zapaženijih uloga u velikom skandalu koji već mjesecima trese svijet globalnih financija. Barclays se odlučio za liniju manjeg otpora i prvi nagodio s regulatorima u SAD-u i Britaniji za kaznu od 290 milijuna funta. Najviši upravni kadar banke morao je otići nakon izbijanja skandala, s time da glavnog direktora banka i dalje nema. Zbog traženja novoga čelnog čovjeka Marcus Agius, predsjednik na odlasku, odlučio je ostati još neko vrijeme. Kako nalažu pravila, nakon takve afere potreban je PR zaokret od 180 stupnjeva, zbog čega je za predsjednika kompanije odabran čovjek besprijekorna ugleda u financijskim krugovima i veliki kritičar masnih bankarskih plaća. Komentirajući svoj dolazak u banku, Walker je izjavio da će njegov ‘najveći prioritet ključan za uspjeh, biti imenovanje novoga izvršnog direktora’, proces kojem će se potpuno posvetiti. Banka je, naime, i dalje bez glavnog direktora nakon što je prošli mjesec Bob Diamond dao ostavku na suptilan poticaj guvernera Engleske središnje banke Mervyn Kinga, odmah nakon dogovora banke s regulatorima u Americi i Britaniji za isplatu 290 milijuna funta kazne.

Osim čišćenja i pospremanja Upravnog odbora od Walkera se očekuje obračun s plaćama i bonusima direktora, sve radi promjene štetne kulture koja je iznjedrila spornu praksu. O kakvoj je točno kulturi, ili nekulturi, riječ, reći će mu izvješće još jednog iskusnog člana elite Cityja, odvjetnika Anthonyja Salza, kojeg je banka zadužila za izradu revizije spomenute kulture. Salz će pomno i iscrpno analizirati načine na koje banka posluje i dostaviti izvješće Odboru koji ga, objasnili su, namjerava potpuno primijeniti. To će napraviti razgovarajući sa svim relevantnim sudionicima bankina poslovanja, od investitora preko regulatora do sadašnjeg i bivšeg osoblja. Njegovu ‘neovisnost’ već su neki doveli u pitanje s obzirom na to da je njegova bivša odvjetnička tvrtka Freshfields Bruckhaus Deringer proteklih godina bila Barclaysova ključna pravna savjetnica, a osim toga blizak je prijatelj predsjednika na odlasku Agiusa. Novi predsjednik pak ima zaleđe ‘s obje strane zakona’: bio je predsjednik prethodnika današnje britanske financijske regulatorne agencije FSA, poslije i predsjednik Morgan Stanley Internationala, iako poznavatelji situacije tvrde da će usprkos toplim uspomenama na investicijsko bankarstvo vjerojatno napraviti odmak od toga diskutabilnog poslovnog modela. Ne, doduše, toliko da ga potpuno odvoji od maloprodajnoga, ipak je to 61 posto ukupne bruto dobiti, ali dovoljno za brzi PR remont. U posljednje vrijeme bavio se konzultantskim poslom i sudjelovao kao savjetnik u FSA-ovoj istrazi o propasti Royal Bank of Scotland. Naknada za njegov trud bit će 750 tisuća funta na godinu plus dionice vrijedne 100 tisuća funta, što je već izazvalo kontroverzije jer je iznos jednak onomu njegova prethodnika. Za nekoga tko kritizira strukturu plaća očekivalo se, naime, da uzme manju naknadu.

Unatoč nagodbi s regulatorima i tomu da je Barclays prva banka koja se nagodila, skandal se još nije ispuhao i repovi se dalje vuku. Početkom mjeseca mediji su doznali za istragu bivšeg trgovca Barclaysa koja se bavi njegovim navodnim došaptavanjem s kolegama iz nizozemskih banaka Rabobank u vezi s euriborom. Barclaysov vijek doista je impresivan, korijene vuče iz 1690., kad su ga osnovali zlatari John Freame i Thomas Gould; današnje ime dobio je prema Freameovu zetu Jamesu Barclayu koji je partner postao 1736. Usporn do mjesta četvrte najveće banke na svijetu po količini sredstava počinje tek potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, kad banka ‘usisava’ druge manje banke po Engleskoj. Danas je to div koji zapošljava gotovo 150 tisuća ljudi, ostvaruje prihod od 32 milijarde funta, dobit veću od četiri milijarde, posluje u više od 50 svjetskih zemalja, ima oko 48 milijuna klijenata i raspolaže s ukupno 1,5 bilijuna funta. Zanimljivo je da se upravo Barclays pogostio američkim kolegama, notornim Lehman Brothersom, kupivši za kikiriki, za 250 milijuna dolara, unosan investicijski dio poslovanja.

Unatoč narušenome imidžu banke i velikom skandalu Boba Diamonda nije se bilo lako riješiti. Otišao je tek na inzistiranje guvernera engleske središnje banke Mervyna Kinga. Dosadašnji predsjednik banke pokazao se najizdržljivijim. Agius je pokušao izvesti ‘Sanadera’ guranjem svojih ljudi kao zamjene za sebe, no dioničari su ga spriječili i tražili sasvim nove ljude izvan banke. Regulatorna tijela ispituju komunikaciju između Philippea Moryoussefa, no to je samo jedna od najmanje deset istraga koje se vode na tri kontinenta. Prema toj, posljednjoj u nizu, spomenuti trgovanac i još petorica iz Barclaysa redovito su komunicirali sa svojim kolegama u šest banaka uključenih u euribor. Riječ je o Rabobanku, HSBC-u, Société Généraleu, Deutsche Banku i Crédit Agricoleu. Nešto prije toga, potkraj srpnja, talijanska policija upala je u ured britanske banke u Milanu i pokupila dokumente u sklopu istrage o mogućoj šteti koju je namještanje libora i euribora nanijelo talijanskim klijentima. Navodno su makinacije međubankarskim kamatama oštetile čak 2,5 milijuna talijanskih obitelji za tri milijarde eura. Mukama ni tu nije kraj, naprotiv, srpanj je doista bio loš mjesec za Barclays. Na predstavljanju svojih poslovnih rezultata za prvi šest ovogodišnjih mjeseci banka je otkrila dva nova problema: istragu o prikupljanja kapitala na Bliskom istoku 2008. i nepredviđenu rezervaciju od 450 milijuna funta zbog nelegalne prodaje instrumenta osiguranja malim poduzećima. Prva se odnosi na upitne transakcije prema katarskoj agenciji za ulaganja (QIA) koja je te godine kupila udio u banci, a druga je dio šire istrage britanskih vlasti koja se odnosi na ukupno 11 banaka i njihovu sumnjivu praksu prodavanja instrumenata osiguranja poduzetnicima.

Naravno da sve te istrage ne znače nužno probleme s bilancom, štoviše, mnogi njihovi klijenti vjerojatno ih smatraju dobrom referencijom, što se zrcali u rastu dobiti za 13 posto u prvih šest mjeseci, na 4,23 milijarde funta. Prema Anthonyu Jenkinsu, maloprodajnom šefu, posljedica je skandala za banku bilo gubljenje manje od sto maloprodajnih klijenata. Banka zapravo posluje vrlo dobro, potrebno je jedino temeljito ‘umiti i klistirati’ viši menadžment, dakle samo malo higijene. Za razliku od Diamonda, koji je odmah izbačen, ali ne prije nego što je pokupio otpremninu od dva milijuna funta, Agius je odlučio ostati nekoliko mjeseci i pomoći u pronalasku novoga, jednako kvalitetnog čovjeka za čelni položaj u banci. Uz Diamonda kao najzvučnije ime i Agiusa iz banke su otišli Alison Carnwath, šefica Odbora za naknade, i Jerry del Missier, operativni šef. Carnwath su dioničari i javnost posebno zamjerili visoke nagrade za Diamonda, čak i usprkos njezinu protivljenju isplati bonusa. Navodno je na sastanku bila za isplatu godišnjeg bonusa od nula funta, no Odbor se na kraju priklonio Agiusovu originalnom argumentu da će Diamond otići iz banke ako ne dobije bonus. U jednom je bar bio u pravu, doista je otišao. Štoviše, Carnwath je sukob s Agiusom zbog 25 milijuna funta teškog paketa naknada Diamondu, uz bonus od 2,7 milijuna, stajao mjesta Agiusove nasljednice. Dioničari su bili ključni i u sprečavanju Agiusova nauma da postavi svojega trenutačnog zamjenika, sir Michaela Rakea, na mjesto novog predsjednika. Stari je Agius namjeravao progurati svoga čovjeka i još malo biti ‘u tijeku’ dok čisti spornu korporativnu kulturu s ljudima koji su je stvarali, no nekoliko većih investitora odbilo je taj pokušaj i zatražilo ljude izvan tvrtke. Po svemu sudeći, Rake nije imao izravne veze s muljažama oko libora, ali zato je bio šef Odbora za reviziju i odobrio neke knjigovodstvene aktivnosti zbog kojih se banka našla na nišanu regulatora i Vlade.

Sve to zvuči lijepo, ali naivno bi bilo vjerovati jednoj riječi iz usta tih bankara. Iskustvo iz Amerike jasno pokazuje nastavak uobičajenog posla, kao da se baš ništa nije dogodilo i nema razloga misliti išta bolje o najvećem europskom financijskom središtu. Diamond je otišao tek nakon otvorenih pritisaka iz FSA i središnje banke, a Agius je pokušao izvesti ‘Sanadera’, stari štos prema kojem ‘fingiraš’ odlazak, odnosno odeš da bi ostao. I ti ‘novi’ ljudi koji su stigli zapravo su redom članovi jedne te iste elite londonskog Cityja koji cijelu svoju karijeru izlaze iz banaka i ulaze u državna tijela – i obrnuto, kao na kolodvoru. Bit će, dakle, malo ispričavanja, promjene gaća i onda natrag na posao. Odgovarati, jasno, neće nitko, sem možda pokojeva nesretnog trgovca. Javnost može biti sretna ako glavni akteri ostanu bar bez dijela astronautskih bonusa i uzmu, kao u Diamonduv slučaju, ‘samo’ dva milijuna funta umjesto gotovo 20, koliko bi im pripadalo prema dogovoru.