Građevinari

Dok država ulaže silan trud ne bi li osmislišla model spašavanja velikih građevinskih tvrtki poput Ingre ili Konstruktor, koje bi u normalnoj tržišnoj utakmici već bile pokojne, zdravi ostatak sektora propada iščekujući obećane investicije u maniri sirotoga Godota. Teza vlasti da se najprije moraju spasiti veliki da bi uopće imali s kim pokrenuti investicije mogla bi završiti pokopom cijeloga građevinskog sektora. I to unatoč tomu što je još dovoljno tvrtki živo, zasad zdravo i spremno provesti bilo koju srednje veliku investiciju koja će i prije od grandioznih Čačićevih pokrenuti ostale sektore i početi zapošljavati. Teško je pobrojiti gradilišta u Hrvatskoj jer istinskih gradilišta nema, uglavnom je riječ o sitnim poslovima, veliki projekti žive samo u prošlosti.

Miroslav Bunić, vlasnik Zagorje-Tehnobetona, kaže da trenutačno živi od poslova izvan zemlje, u BiH, Srbiji, Mađarskoj, Makedoniji, no recesija nagriza i ta tržišta, pa će bez državnog impulsa teško preživjeti vlastitim snagama.

• U Hrvatskoj nema velikih gradilišta, sve se usitnilo, sve su to mali projekti, no nema druge nego nadati se da će država uskoro iz faze pripreme prijeći u fazu radova, bilo javnim poduzećima bilo javno-privatnim partnerstvom. Građevina za sobom vuče mnogo djelatnosti i to je dobar način da se pokrene zapošljavanje – kaže Bunić, dodajući da se pripremaju za natječaj Zračne luke Zagreb, za sve projekte Hrvatskih voda i HŽ-a, a javit će se i na natječaje koji imaju veze s energetskom učinkovitosti i JPP-om. Trenutačno u Mađarskoj završavaju projekt za Audi, u Srbiji dovršavaju hotel u Novom Beogradu namjeravajući se natjecati za još nekoliko tamošnjih projekata, a u Hrvatskoj su završili porečki hotel Parentium, još rade na autocesti A13, u tijeku je nekoliko projekata u Splitu – i to je sve. Za tvrtku te veličine premalo. Zato se Bunić i tekako slaže s idejom da država okupi zdrave tvrtke i bez filozofiranja počne s investicijama. Takav je prijedlog nekoliko puta spomenuo Želimir Bodiroga, direktor građevinske tvrtke BBR Adria koja trenutačno gradi samo na tri gradilišta, u Slavonskom Brodu, Kolašinu i Mostaru. Upozorava i na to da bi bilo pametnije završiti ono što je već pokrenuto (npr. mostove pokraj Gradiške i Svilaja ili Supernovu pokraj Buzina) nego kretati megalomanski ispočetka.

• Mnogo se obećavalo uoči izbora, a danas se radi ono što je ugovoreno prije više od godinu dana. Sad u građevinarstvu živimo i radimo na rezervama, bilježimo negativne rekorde i svaki mjesec otpuštamo radnike. Vade nas povremeni poslovi u Sloveniji, BiH i Crnoj Gori. To što uredno podmirujemo obveze prema državi i svojim zaposlenicima nije nam nikakva prednost, nego samo mrtvo slovo na papiru – jada se Bodiroga, upozoravajući na to da se najavom saniranja privatnih, posumljih građevinskih tvrtki (pod krinkom pokretanja investicija) država miše u postulate tržišnog natjecanja pretvarajući očite kandidate za stečaj u poludržavne tvrtke, dakle i favorite na svim budućim natjecajima u Hrvatskoj.

Ljuti se što još nije jasno na temelju kojih će kriterija Vlada odlučiti koju će privatnu tvrtku s ispunjenim uvjetima za stečaj spasiti, a koju pustiti da propadne. Kako danas stvari stojte, kriterij je jedino višina poreznog duga. – Zašto će se spasiti tvrtka ‘x’ iz Zagreba, a propasti tvrtka ‘y’ iz Osijeka iako obje zaslužuju stečaj? Znači li to da su sve tvrtke u Hrvatskoj jednake, ali da su neke ipak ‘jednakije’? Iz ovoga bi se između redova mogla iščitati pouka običnim smrtnicima: nemojte plaćati obveze prema državi, za to nećete odgovarati; ako pak budete imali sreće ili poznalili prave ljude, možda vas preuzme država – sarkastičan je Bodiroga, javno pozivajući Vladu da na ‘investicijske’ sastanke pozove građevinske tvrtke koje imaju bonitet i solventnost. Na pitanje koje bi to tvrtke bile kaže da ih je dovoljno pouzdanih i bonitetnih, poput Zagorje-Tehnobetona, Tehnike, Mucić&Co.-a, Kamgrada, A3, Skladgradnje, Hidroelektrane, Našice gradnje itd., koje bi mogle otvoriti bar dio od 30-ak tisuća radnih mjesta, koliko ih je u građevinarstvu zatvoreno od početka krize.

Ilija Sušak, direktor ekonomskog sektora Tehnike, kaže da rade na 15-ak gradilišta u zemlji te nekoliko u inozemstvu (Alžir, BiH), no sve je to veoma ispod kapaciteta tako velike tvrtke. – Ponuda je malo i teško ćemo preživjeti bez novih narudžbi i oporavka sektora. Prodaša stana također je minimalna, zbog čega nismo počeli graditi nove stambene objekte koji su nam u pripremi, nego prodajemo stanove sagrađene prijašnjih godina. Prema obećanjima očekujemo velike nove poslove za koje imamo kapaciteta, bez toga će biti vrlo teško – poručuje Sušak. Bunić također upozorava na to da nema smisla snage angažirati na spašavanju nečega što se možda ne može spasiti. – Vlada mora prepoznati tvrtke koje su koliko toliko zdrave i s bankama stati iza njih te krenuti u investicijski ciklus – poručuje. Upravo su banke najveća zapreka da oživi bar tržište stanova i poslovnih prostora. Držeći ne-realnu cijenu kako bi im bilance ostale lijepe i ‘nezagađene’ gubicima, izravno onemogućuju prodaju po cijenama koje bi kupci mogli podnijeti.

Bodiroga zato, među ostalim, predlaže da uvedemo islanski model i oslobodimo velik dio populacije dužničkog rodstva. No osim toga daje konkretno prijedloge oživljavanja građevinskog tržišta: 1. Država treba prodati sve Vladine zgrade u Zagrebu (osim na Markovu trgu) i premjestiti ministarstva u veće gradove (Ministarstvo poljoprivrede u Osijek, Ministarstvo turizma u Dubrovnik/Split, Ministarstvo pomorstva u Rijeku i sl.). Na periferiji Zagreba treba sagraditi nove zgrade ministarstava novcem zaradenim pro-dajom starih vrijednih zgrada u središtu grada. Dogovorno, podvlačim dogovorno, treba podijeliti gradnju hrvatskim tvrtkama prema unaprijed utvrđenim kriterijima (bonitet, solventnost, referencije). 2. Više od 36 tisuća tvrtki ispunjava uvjete za stečaj (u blokadi više od 60 plus 21 dan). U skladu sa Stečajnim zakonom i Zakonom o poduzećima, svaki direktor koji ne sastavi podnesak za stečaj kazneno je i materijalno odgo-voran. Neka država od svakog direktora (svi ti ljudi imaju svoje ime i prezime i nisu siročići) naplati kaznu od 20 tisuća kuna i eto od 600 do 700 milijuna kuna. Dio toga novca odmah treba usmjeriti na gradnju dvaju zatvora, i to na područjima posebne državne skrbi (okolica Knina i istočna Slavonija). Zaposlit će se i građevinske tvrtke, a u zatvorima će posao moći naći mnogo nezaposlenih. U medijima stalno čitamo da su nam zatvori prenapućeni. Nakon ulaska u EU slobodne zatvorske čelije moći ćemo iznajmljivati i njihovu uporabu naplaćivati drugim državama Unije. 3. Ako želi pomoći građevinskom sektoru, država treba osnovati vlastiti građevinski ‘task force’ od sposobnih, školovanih ljudi koji će znati što mogu ponuditi u inozemstvu i zajednički nudi-ti i tražiti posao – preporučuje Bodiroga.

Iako je ljeto istinska građevinska sezona, malo je građevinarima bilo voljno razgovarati o broju gradilišta i stanju sektora. Možda dijelom zato što bi se morali složiti s mišljenjem ekonomista Guste Santinija. – Investicijsku priču uvijek vode velike tvrtke koje imaju novac. Investicije koje bi provodile zdrave srednje velike tvrtke tanka su priča u uvjetima u kojima imamo sagrađenog prostora koji nikako ne uspijevamo popuniti. Hrvatska ima dvostruko veće kapacitete u građevinarstvu nego što ih može progutati. Cijeli sektor zato očekuju velika rekonstrukcija i usklađivanje s potrebama i kapaciteta tržišta. Moramo se okrenuti izvozu, ali za to nemamo financijsku instituciju koja bi ih pratila – upozorava Santini. Tako imamo dvostruki paradoks koji nipošto nije nepovezan: država najprije troši novac spašavajući posrnu građevinare da bi uopće pokrenula obećane investicije. Za to vrijeme odu-miru zdrave građevinske tvrtke. Umjesto da taj novac uloži bilo u investicije koje bi zdrave tvrtke odmah mogle realizirati bilo u dokapitalizaciju HPB-a, preko kojeg bi se mogli financirati veći projekti, dragocjena se državna imovina pro-daje. Dok se vlast doima kao da je upravo sišla s Plu-tona i hvata konce događaja na ovome komadiću Zemlje, uskoro možda neće biti preživjelih. Ne samo u građevinskom sektoru.