Treća sreća

Nitko nije čuo za njega (ruku na srce, malo ih je znalo i da je gađanje glinenih golubova olimpijski sport) sve dok nije upucao – zlatol. Odlučne rezultate, ali u priličnoj anonimi, daleko od medijskog cirkusa, Giovanni Cernogoraz postiže već nekoliko godina. I kako to već biva, podosta se medija nije zakvačilo za slavlje zbog njegove neočekivane medalje nego za izjavu: Želio bih raditi u vojsci. Na stranu činjenica da bi netko tko tako puca u vojsci valjda imao što raditi. Više bode u oči što su upravo Giovannijeva skromnost, upornost i samo-financiranje vrline koje bi rado vidjeli i u Vladinim i u redovima poduzetnika. Kada bi to doista bili atributi koji se ovdje cijene.

Najprije je to trebala biti zadaća HPB-a. On se, međutim, prodaje. Pa je okupnjačenje malih banaka trebala obaviti Centar banka. Nakon što ju je dokapitalizirao FGS, o tome više ni slova. Sada se, valjda uzdavši u treću sreću, spominje Croatia banka. Ona o kojoj se, nakon višegodišnje sanacije, ne zna ništa. Od 90-ih, kada je odlukom HNB-a spašena dok su ostale banke poslane u stečaj, novim je vlasnikom postala – država. No sa stotinjak razvlaštenih dioničara sudski se spor vodi i danas. Netko očito misli da će banka s gubitkom od 12 milijuna kuna i adekvatnošću kapitala od samo 13,94 posto (HPB ima tek mrvicu manju, pa je na ‘odstrelu’) spasiti sitnije banke. Na temelju čega to misli?

Valjda po onoj: imaš sreće u ljubavi, nemaš na kartama/u biznisu, Željko Kerum prisiljen je povući se iz Zagreba. Njegove trgovine preuzima mala Prehrana trgovina i Josip Plodić koji će tako postati vlasnikom svih 11 Kerumovih dućana u Zagrebu. Mali trgovački lanac koji posluje pod okriljem Zagrebačkih pekara Klare baš i nema tako male, čak ni mini planove. Iako su ne tako davno neki veliki računali da će progutati malu Prehranu, ispalo je, baš kao i u slučaju Plive, da su mali itekako sposobni popapati velike. To više što je cilj Prehrane repoziotionirati se na tržištu i osvojiti ni manje ni više nego 20 posto tržišta u dijelu prodaje kruha i pečiva. Očito to nije nemoguće.

Viteška igra više nije poligon za politička prepucavanja. Sinjska alka napokon je postala ono što bi i trebala biti – prvorazredna turistička atrakcija, gotovo posve oslobodena političkih prepucavanja. Malo lokalnoga političkog folklora uoči Alke nije narušilo opći dojam političkog uvažavanja u svečanoj loži premda su se u njoj našle prilično suprotstavljene opcije. Nakon ovogodišnje Alke premijer Zoran Milanović teško će moći ikada više pozivati se na nepostojanje političkog konsenzusa kao alibija za neulaženje u bilo koji reformski zahvat. Konsenzus imamo. Sada trebamo reforme.

Ako država kojim slučajem računa da bi se mirovinski fondovi mogli uključiti u financiranje bilo čega što osmisli, onda vjerojatno na Markovu trgu pažljivo iščitavaju brojke o zaradi. Naime, dobit je svih četiriju društava u prvoj polovini ove godine prepolovljena. I to zbog odluke regulatora Hanfe da iz godine u godinu smanjuje naknade koju fondovi plaćaju društvima kao upraviteljima. Za usporedbu, prije osam godina naknada je iznosila 1,2 posto imovine fonda, a danas 0,45 posto. Dobra je vijest, međutim, što imovina fonda raste; u odnosu na isto vrijeme lani podobljala se gotovo pet milijardi kuna. Što je barem nekakav pokazatelj da radna mjesta nisu (još) posve izumrla.

Baš kao što je potpredsjednik Vlade Branko Grčić obećao u intervjuu Lideru, kreće se, čini Arsen Bauk, u čišćenje javnog sektora. Za početak, na redu su agencije. Ondje prosječna plaća iznosi 7200 kuna – više nego u javnim i državnim službama i gotovo tri tisuće kuna više nego u realnom sektoru. Ministar uprave Arsen Bauk koji je dobio tu zadaću tvrdi da su mnoge agencije, navodno, nepotrebne i navodno će se ukinuti. Koje točno, ne zna se. Najprije ministri moraju provesti nadzor u agencijama pod kapom vlastitog ministarstva, zatim počinju ukidati agencije. Što je samo po sebi fenomen. Jer je velik broj agencija porodila upravo ova vlada u ovom kratkom vremenu vladanja. Stvaranje pa rastvaranje nema nikakve logike osim jedne – ostavlja dojam odlučnog rada.

On bi trebao biti uzor svim umirovljenicima. Nekadašnji ministar rada i socijalne skrbi (u mandatu Ivica Račana) Davorko Vidović ne želi ljenčariti sa saborskom mirovinom. Želi raditi. Šuškalo se da će biti prvi čovjek Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Nije to uspio postati. Vjerojatno zato što je želio biti i prvi čovjek SDP-a. Pravi prvi čovjek to mu, očito, nije oprostio. Zato je svoje znanje prodao onima koji su ga prepoznali – Hrvatskoj gospodarskoj komori. Ondje će, kako kaže, proučavati tematiku hrvatske imigracijske politike. Vjerojatno zato što takve politike u nas nema.

Trebalo je gotovo 300 godina za simboličan čin pomirbe. Turke i Hrvate sinjska Alka ipak nije uspjela toliko razdvojiti da ih ne bi uspješno zbližile u nas rado gledane turske sapunice. I uplaćenih pet milijuna eura turskog investitora Caliskana za plaće radnicima Diokija. To što račun nije odblokiran – nije do investitora, dakle nema razloga za neprijateljstvo. No Burak Özüergin, turski veleposlanik u Hrvatskoj, lakše je odgledao posvetu turskom porazu nego što podnosi svakodnevne zapreke potencijalnim turskim ulagačima u Hrvatskoj. Vjerojatno još ne zna da je samo jedan u nizu onih na čije jadikovke administracija nezainteresirano odmahuje rukom.

Britanska banka Standard Chartered uhvaćena je s ‘pristima u pekmez’, američki Ured za financijske usluge opušta ju je za kršenje sankcija Iranu provođenjem čak 60 tisuća transakcija vrijednih najmanje 250 milijardi dolara u ime iranskih klijenata. Banka, koja ionako 90 posto prometa ostvaruje izvan Amerike odbacila je optužbe tvrdnjom da je riječ o manjim klerikalnim pogreškama, nikako namjeri skrivanja podrijetla klijenata. Da se s Iranom uredno posluje političkim šaradama usprkos, nikog ne čudi, no zanimljivo je hvatanje britanske banke, iako bi se nesumnjivo moglo naći boljih kandidata u vlastitim redovima, pa sve skupa klizi prema bračnoj svađi Britanaca i Amerikanaca. Tko će na kraju imati pravo, nije teško pogoditi.