Nema razloga da Jadrankamen ne proficcionira

U tome i jest problem. Javnost očekuje da napokon počnete uvoditi reda u javni sektor. Kada ćete? – Tri su smjera reformi koje će biti predstavljene zajedno sa smjernicama za fiskalnu politiku za iduću godinu. Prvo je restrukturiranje javnih poduzeća, dakle smanjenje troškova za plaće, smanjenje broja zaposlenih uz rast efikasnosti. Drugo veliko područje zahvata su državne agencije, gdje se spremaju ujednačavanje kriterija za zapošljavanje, definiranje plaća, racionalizacija u broju agencija. O tome Ministarstvo uprave izrađuje analize i brzo bi trebalo izaći s konkretnim prijedlogom. Treće je područje javna uprava i službe.

Koliko bi iznosila ušteda? – Iduće godine to bi bilo barem pola milijarde do milijardu kuna. Poenta je da nećemo dirati u plaće, to ostaje zadnja linija obrane. Zato se i jesmo orijentirali smanjenju različitih dodataka na plaću.

Imate li uopće vremena čekati? I poslodavci vam već pušu za vratom, oni tvrde da ih svim dosadašnjim potezima samo plašte. – Sve su mjere u korist poslodavaca, a na štetu mnogo većeg dijela Hrvatske, građana: preraspetja PDV-a u smanjenje doprinosa na plaće, uklanjanje nekih parafiskalnih nameta, otvaranje prostore za financiranje gospodarstva s osam milijardi kuna koje je oslobodio HNB u suradnji s državom, HBOR-om i poslovnim bankama. Zakon o financijskom poslovanju omogućit će da se stav očisti od svih poduzeća koja godinama stvaraju nered. Država je otvorila dodatni prostor za konsolidaciju poduzetničkog sektora prolongiranjem plaćanja poreznih obveza na 36 mjeseci za sve tvrtke u problemima. Dakle, država je uzna-knula da bi tvrtke mogle podmiriti obveze prema onima kojima plaćanje u roku život znači.

Ali danas više nije riječ o tome da netko ne želi platiti, kapital i sve rezerve potrošeni su. – Kapitala ima, ali on leži u bankama i vrlo je skup. No nisu li bankari članovi poslodavčke asocijacija, ne sjede li oni zajedno za stolom? Ako se oni za istim stolom u istoj udruzi ne mogu dogovoriti da će banke pomoći tvrtkama, kako bi ih na to mogla natjerati država?

Tako da poboljša ukupnu ulagačku klimu. – Otpuštanje osam milijardi kuna za financiranje poduzetnika slično je mjerama za pojačanje likvidnosti u EU. No kad god je ECB povećavao likvidnost banaka, one su tim novcem spašavale svoje bilance. Novac nije isao prema gospodarstvu, baš kao ni u Hrvatskoj. Problem je u transmisijom mehanizma između banaka i realnog sektora i raspodjeli rizika. Što smo mi napravili? Nedavno smo s bankarima imali sastanak i dogovorili smo da je HBOR spreman s dodatnim garancijama, slično kao i Hamag, prititi i male i velike poduzetnike i pokrivati dio rizika kako bismo postotak od samo 20 posto tvrtki s dobrim kreditnim bonitetom po-digli na 40 do 50 posto. Spremni smo preuzeti dio rizika, ali isto moraju učiniti i banke.

Što su vam odgovorili? – Bankari rezoniraju uvijek isto, cilj im je stabilnost bilance i smanjenje udjela rizičnih kredita, koji su već u kritičnim granicama, a treba ostvariti i profit. Očito imaju jasno definirane ciljeve svojih vlasnika i to je ozbiljno ograničenje da fleksibilnom politikom omogućite da taj mehanizam proradi.

Kapitala ima i u Fondovima za gospodarsku suradnju. Zašto ih ne natjerate da se uključu? – Oni bi također trebali sudjelovati u procesu restrukturiranja poduzeća, ali kriterije su postavili dosta visoko, traže isključivo projekte koji nude ozbiljan povrat.

Ali u njima je 50 posto državnoga kapitala, valjda i to ima težinu u donošenju odluke o uključivanju? – I uključuju se, ideja je da se uključuje u rješavanje sudbine 3. maja s Uljanikom kao partnerom. Razgovarali smo i o ulasku FGS-ova u vlasničku strukturu Jadrankama. Doista nema razloga da ta tvrtka ne proficcionira. Oni su pristali na ideju, ali čekaju da stečajni postupak krene u mirne vode i da se stvore uvjeti za restrukturiranje tvrtke.

Pitanje je i tko i prema kojim kriterijima odlučuje koje se tvrtke spašavaju i zašto ih, kao u primjeru Dine Petrokemije, spašavaju ulagači koji nisu iz konkretnih industrija niti je riječ o strateškim investitorima? – Nisam siguran u tu tezu, jer osnivači UEC-a, tvrtke koja kupuje Dinu, imaju iskustva u kemijskoj industriji. No ključan je kriterij da se država pojavljuje u poduzeću kao jedan od velikih vje-rovnika. U takvoj situaciji država ne može bježati od odgovornosti da pridonese konsolidaciji poduzeća. Pri tome je važno da su sposobna nakon restrukturiranja uspješno se vratiti na tržište.

To znači da ste uvjereni kako s novim ulagačima i brodogradnjom ima budućnost? Iako u to ekonomisti ne vjeruju? – Rješavanje pitanja brodogradnje najveći je uspjeh nove Vlade, pogotovo kad znate da je iza nje 20 i više godina nečinjenja, milijarde kuna za neko-liko krugova restrukturiranja, pa sve do sadašnjeg preuzimanja 12 milijardi kuna duga na državu.