Prije pola godine činilo se da za punopravno članstvo Hrvatske u EU uistinu više nema nikakve zapreke. A onda je unilateralnim čačkanjem po rješavanju spora u vezi s Ljubljanskom bankom ova vlada pokazala kako je ipak moguće iz gotovine napraviti veresiju. Slovenija je, očekivano, odmah zaprijetila odbijanjem ratifikacije pristupnog ugovora. Jer Hrvatska i Slovenija potpisale su sporazum o načinu rješavanja spora u vezi s Ljubljanskom bankom i Piranskim zaljevom, a američka diplomacija uložila je mnogo utjecaja u njegovo postizanje i slamanje slovenske blokade. A onda bi nova vlada to prepravila; ministrica Pusić docira kako se ne može zaustavljati ratifikacija zbog bilateralnog sporao kao da je zaboravila baš sve što se događalo proteklih desetak godina. Ali s obzirom na to da je SAD jamac sporazuma, tu se vjerojatno neće moći ništa drastično pokvariti.
No ta još nezavršena epizoda sa Slovenijom nije ništa prema dugoročnom problemu u koji zemlju vodi Vlada, poglavito ministrica Pusić svojim inovativnim rješenjima sa Zlatkom Lagumdžijom. Funkciju (vanjskopolitički ministar BiH i zamjenik predsjedatelja Ministarskog vijeća) namjerno izbjegavam jer zamućuje stvarni sadržaj. Obrisi ponora mogli su se naslutiti kada je hrvatska Vlada, na vlastitu inicijativu, uvela susjednu BiH kao (privilegiranog) sudionika vlastitih aranžmana s EU. Smislili su ili im je netko smislio ‘neumski koridor’, posebni cestovni koridor kroz BiH koji bi umjesto Pelješkog mosta povezao jug Hrvatske s ostatkom države. Jer u Pelješkom mostu vidjeli su isključivo HDZ-ov stranački projekt. Onda im je iz EK signalizirano da buduća članica EU koja kani ući u granični sustav Schengena ne može imati tek tako koridore preko država nečlanica. A BiH ne samo da nije članica nego nema nikakvih institucionalnih odnosa s EU, možda postane članica za 20-ak-30-ak godina, ali vjerojatnije je da će se dotad raspasti kao država. Ali to upozorenje očito nije bilo dovoljno da se Vlada okrene realizaciji Pelješkog mosta, da u međuvremenu osigura brzu trajektnu liniju i tako riješi ključni problem zemlje za budući ulazak u schengensku zonu.
No ministrica Pusić ide dalje, radi na tome da Zlatko Lagumdžija postane tutor hrvatskog pristupa EU i schengenskoj zoni. Hrvatska ponovno otvara pitanje suglasnosti BiH za gradnju Pelješkog mosta, koja je dobivena prije šest godina. I daje priliku Lagumdžijinu ministru prometa da prijeti Hrvatskoj da je neće pustiti u EU. Ponovno se spominju neki napredni sporazumi o tome da se BiH koristi lukom Ploče iznad komercijalnih uvjeta. Vesna Pusić najavljuje ratifikaciju Sporazuma o granicama koji su 1999. potpisali Tuđman i Izetbegović i koji je i tada za Hrvatsku bio loš, a danas je još lošiji. Tko to ratificira za sebe loš sporazum s državom u raspadu? Uz to ministrica najavljuje da će zajedno s Lagumdžijom rješenja pokušati dogovoriti s povjerenikom EK za proširenje Štefanom Füleom. I pravi od bilateralnog sporu europsku temu. Da bi se sagledalo što zapravo radi ministrica, bitno je pogledati što je danas BiH, tko je Lagumdžija, tko je Füle, što je Hrvatska i kakvo ponašanje od nas očekuje EU.
