Imamo kruha i vode

Hrvatska se nakon 94 godine izbivanja iz ‘europskih integracija’ u Europu vraća s gospodarstvom sličnim onom kada smo odlazili nego onom koje nam sutra treba.

Jednako kao što smo referendumom sami odlučili i definirali EU kao svoju političku budućnost, tako je i nacionalni konsenzus svih triju socijalnih partnera i akademskih zajednica ključ u definiranju ekonomske budućnosti.

Nismo sagradili gotovo ništa novo osim cesta, a i njih bi neki dali strancima. Vode imamo, kruha imamo za sebe dosta (jest da je pšenica malo skupa, ali naša je), a i mljeka bi se našlo. Treba li nam išta više? Ah da, zaboravio sam da nam dolaze i porez na imovinu, porez na kapitalnu dobit, razne trošarine i svi ostali porezi uobičajeni u društvu blago stanja, sve kako bismo, prije nego što državu prodamo strancima, još malo dali onima koji su nam olakšicama i poticajima pomogli da je sagradimo i kupimo. Oprostite na ovako ciničnom pojednostavnjavanju, ali to su samo činjenice. One oslikavaju dubinu problema koji se kumulira godinama kao posljedica kratkoročnih politika bez dugoročnih ekonomskih ciljeva. Otići će Uprava Croatia Airlinesa, ali problemi će ostati, kao i pitanje ima li taj problem i neku drugu stranu osim krivnje Uprave ili konzultanata. A ima veze s definiranjem strateške uloge zračnog prijevoza u turizmu i produžetku sezone, s povezivanjem u nacionalnom putničkom prometu, a i s odnosima sa zračnim lukama i njihovim taksama te politikom prema stranim prijevoznicima (znate li da im plaćamo da lete u Hrvatsku?), PDV-om na gorivo u međunarodnom prijevozu itd. Jednako je s problemima HŽ-a, HEP-a, Jadrolinije, Zagrebačkog holdinga, Diokija… Hoćemo ponovno promijeniti uprave javnih poduzeća zbog toga što ne rade i ne provode strateške ciljeve? A tko je uopće postavio ciljeve i dio koje su nacionalne strategije ti ciljevi?

Strka zbog rasidka Ugovora sa zemljama CEFTA-e i njegovih posljedica za prehrambenu industriju najzornije očitava kratkoročnost promišljanja, a riječ je o problemu za koji su svi znali da će nastupiti ulaskom u EU. Ili možda nisu svi strateški pripremili odgovore? Što nas ulaskom u EU sve čeka u drugim sektorima bojim se i pomisliti. Jednako krivnju nose i država i poduzetnici. Da, u bespućima smo hrvatske ekonomske zbilje. Odgovori, nažalost, neće doći sami, a oni koji su ih dosad trebali dati ili ih skrivaju ili ih ne znaju. Zato je krajnje vrijeme da svi zajedno postavimo putokaze i uz opći društveni dijalog, počevši od izrade strategije pa do socijalne politike, započnemo put izlaska iz krize, ali i put drugačijeg života u novoj zajednici u koju ulazimo. Putokaze za sve: hrvatske poduzetnike, strane investitore, javne tvrtke i njihove uprave, pravosuđe, školstvo, zdravstvo, industriju, turizam pa i sindikate. Hoćemo li napokon sami definirati s čime ćemo se uključiti u novu zajednicu i međunarodnu podjelu rada (kojim sektorima, proizvodima, uslugama, idejama…)? Pa zar ni o takvim temama ne možemo više postići nacionalni konsenzus? Jednako kao što smo referendumom sami odlučili i definirali EU kao svoju političku budućnost, tako je i nacionalni konsenzus svih triju socijalnih partnera i akademskih zajednica ključ u definiranju ekonomske budućnosti. Nažalost, posljednji razgovori (ili nesporazumi) triju socijalnih partnera ne ohrabruju, a akademsku zajednicu nitko ništa ne pita ili ona u klasičnoj hrvatskoj maniri šuti. Time je više nego u pravu gospodin Čačić kada je jednom prilikom rekao da ova vlada ima povijesnu odgovornost za budućnost zemlje. Samo se pitam je li to osim njemu jasno i njegovim kolegama, drugim parlamentarnim strankama i socijalnim partnerima. Imamo li drugu zemlju? Hoćemo li dobiti drugu priliku? Hoćemo li jasno sve upozoriti da osim pobjede na izborima, osobne i časti stranke postoji i odgovornost prema narodu, svojoj djeci i samima sebi? Odgovore moramo dati sami. Nadam se da su posljednje 94 godine bile dovoljne da nešto naučimo.

Malena srednjoamerička država Kostarika, najpoznatija kao ekoturistički raj i mirno središte tropskog stila života, uspjela je dokazati da biti malen u svijetu velikih nacija i država nije zapreka u uspostavi svih preduvjeta za samoodrživ razvoj, stvaranje okvira za sreću i zadovoljstvo svojeg stanovništva te podizanje ljestvice u ekološkoj svijesti i zahtjevima. Na lanjskoj konferenciji ‘International Planted, People, Peace’ posvećenoj ekoturizmu prepoznali su je kao lidera u ekoturizmu i samoodrživom razvoju.

Premda malena zemlja, Kostarika je neizmjerno važna zbog raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta, s čak pet posto svjetskih vrsta na svojih samo 51.000 četvornih metara teritorija. Ona je dom mnogim ugroženim, zaštićenim i rijetkim životinjskim i biljnim vrstama, uključujući egzotične ptice i žabe.

Kostarika je mnogo uložila u obnovljive izvore energije pa trenutačno crpi 99 posto energije iz obnovljivih izvora, posebice iz geotermalnih izvora i vjetra te biomase nastale od otpada u preradi šećerne trstike. Štoviše, malena Kostarika, s otprilike jednakim brojem stanovnika kao Hrvatska, uspela se i na prvo mjesto među nacijama prema ‘Happy Planet Indexu 2.0’ (Indeks sreće), dokazavši da usmjerenost prema samoodrživom razvoju ima veze i sa zadovoljstvom stanovništva. Iako se njezina imena lako prisjetimo zamišljajući se na još relativno povoljnom odmoru u tropima, vjerojatno je malo onih koji će otprve znati reći koji je njezin glavni grad – San José. Država je relativno politički stabilna i ekonomski razvijena. Uglavnom, u 20. stoljeću država je upravljala svim područjima. Po tome se ne bi previše razlikovala od drugih zemalja Srednje Amerike da je kao i druge u okružju nije pogodila recesija 1980-ih godina. Nakon što je njezina ekonomija kolabirala, Kostarika je potpuno promijenila filozofiju svog opstanka. Potražila je pomoć Međunarodnoga monetarnog fonda i drugih međunarodnih institucija te pristala na strukturne promjene, poput liberalizacije ekonomije, ali i privatizacije većine poduzeća u državnom vlasništvu. Posljednjih desetljeća kontinuirano radi na tržišnoj orijentaciji i ulaže velik napor u privlačenje stranih investicija, jačanje izvoza i diverzifikaciju agrikulture, nekoć jedine ekonomske baze. Zahvaljujući svemu tome svim je svjetskim investitorima postala najatrativnija u regiji. Stvaranje zone slobodnog tržišta (FTZ) posljednja dva desetljeća privuklo je mnoge snažne tvrtke iz elektronike i ostalih visokih tehnologija, poput npr. Intela. Te nove industrije bile su velik zamašnjak u zapošljavanju i ojačale njezin izvozni zbroj. Samo 2007. Kostarika je privukla 1,9 dolara milijardi dolara izravnih stranih ulaganja, od kojih milijardu iz SAD-a. Između 2005. i 2007. izvoz joj je porastao za 34 posto, najviše, čak za 21 posto, mikroprocesora i ostalih električnih strojeva. Ostatak velikog izvoza otpada na voće i orašaste plodove, strojeve, mehaničke uređaje i dijelove te optičke i medicinske instrumente. Iako su je odavno prepoznali kao tropski raj s velikim udjelom šuma, tek su nedavno napori Vlade te republike počeli davati rezultate – počeo je i strelovit uspon Kostarike do današnjega liderskog mjesta u zaštiti prirode i samoodrživosti. Iako su joj predvidali ranjivost zbog globalne krize, ta je mala republika i 2010. i 2011. zabilježila godišnji ekonomski rast od četiri posto. No postići sve to doista se nije moglo bez muke. Primjerice, do 1940-ih godina čak 75 posto teritorija prekrivala je tropska šuma.

Kostarika je mnogo uložila u obnovljive izvore energije pa trenutačno crpi 99 posto energije iz obnovljivih izvora, posebice iz geotermalnih izvora, vjetra te biomase nastale od otpada u preradi šećerne trstike. Vlada trenutačno istražuje kako povećati sadašnji kapacitet sa 152 megavata u četiri geotermalna pogona. Posebno je neobično, a odluka je, očito, politički unisona, da Kostarika odbija iskoristavati svoje naftne rezerve upravo radi poticanja alternativnih metoda. Ta je mjera postala ključna i za neposrednu zaštitu okoliša jer Kostarika je kao mala zemlja neizmjerno važna zbog raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta, s čak pet posto svjetskih vrsta na svojih samo 51.000 četvornih metara teritorija. Ona je dom mnogim ugroženim, zaštićenim i rijetkim životinjskim i biljnim vrstama, uključujući egzotične ptice i žabe. Vlada zato blisko surađuje sa skupinama za zaštitu okoliša kako bi i u budućnosti osigurala održiv rast svoje flore i faune. U tome joj jako pomaže zaštita prirodnih ljepota, što se počelo činiti još 60-ih godina prošlog stoljeća, pa se danas dići podatkom da je četvrta zemlja premrežena nacionalnim parkovima i parkovima prirode. To je pak jako potaknulo ekoturizam, jedan od najvećih zamašnjaka gospodarskog rasta. Kao potpisnica Protokola iz Kyota Kostarika je razvila više projekata i dobila novac za njih. Kada je još 2008. tadašnji predsjednik i nobelovac Óscar Arias najavio da do 2021. više neće biti onečišćenja ugljevikom dioksidom, svima se to činilo kao pomalo preambicijozan plan. Istina, u međuvremenu pomaknut je za još deset godina, no i sadašnje stanje nedostizno je većini svjetskih zemalja. Primjerice, Norveška je taj cilj zacrtala za 2050. Ti planovi ne uključuju samo smanjenje emisije manjom potrošnjom benzina nego aktivno promicanje hibridnih vozila i povećanje sadnje stabala.

Mnogi već govore da je Kostarika nadohvat pronalasku svetoga grala održivosti – najviše je idealu održivog života na Zemlji. Točnije, najbolje bi bilo imati 2,1 hektar teritorija po osobi diljem svijeta, a kostarikanska statistika danas je samo malo iznad s 2,3 stanovnika po hektaru. Treba li tome dodati prosječan životni vijek od 77,9 godina? Zanimljivo, iako su se mnogi procesi pokretali i prije njega, mnogi današnji epitet ekoraja velikim dijelom pripisuju bivšem predsjedniku i nobelovcu Óscaru Ariasu, koji je 2007. dao posaditi pet milijuna stabala, a sljedeće su godine sedam milijuna stabala posadile razne institucije i privatne osobe. Arias je postao i heroj mnogih zaštitarskih skupina nakon što je kostarikanske kornjače koje se gnijezde na malim područjima pacifičke obale preselio radi zaštite na sjeveroistok zemlje. Taj je potez spasio tu vrstu od propadanja i njihov je broj počeo jako rasti. Istina, cinici bi rekli da ništa od toga ne bi bilo da se Kostarika već desetljećima ne financira i obnavlja kako bi postala SAD-a, na što upućuju i mnogi međutrgovinski ugovori, dvojno državljanstvo koje imaju stanovnici te, jasno, ulaganja, većinom američka. No kako god bilo, riječ je o zemlji koja se od malene i nekoć slabašne prometnula u ekološkoga svjetskog lidera.