Home / Poslovna scena / Paradoks u državnom sektoru

Paradoks u državnom sektoru

Premijer je najprije izgubio potporu poduzetnika, zatim lijeve medijske scene, sindikata i zapadnih diplomata, a sad počinje gubiti i najpouzdanijeg saveznika – SDP.

Zbog promjene pozicije iz oporbe u vladajuću i prirodne opere interesa izgubili su savezništvo sindikata. Zbog neprincipijelnog i nekompetentnoga političkoga kadrovanja po državnoj upravi, ustanovama i državnim poduzećima ubrzano gube uporište u tom dijelu svojega glasačkog tijela, koji su velikim dijelom bili njihovi glasači. To je specifični hrvatski paradoks među javnim djelatnicima (službenicima): zapošljavaju se pod HDZ-om, nezadovoljni su modelom njegovog upravljanja i (aktivno) podržavaju promjenu, potom su razočarani promjenom u kojoj nema mjesta za njihove ambicije ili za kriterije kompetencije. Nakon toga se opet okreću želji za promjenom. A to je vrlo važno biračko tijelo, i brojem i utjecajem. Nije to samo državna administracija, već i školstvo, zdravstvo, vojska, policija… Taj je sektor nužno reformirati, staviti u realne (platežne) okvire i učiniti efikasnijim. Ali ne tako da se preko vladinih dubokih grla državne službenike svrstava u kategoriju vladinog i državnog tereta. Policajac, učitelj ili porezni inspektor je teret za vladu i državu, a ministar koji ne zna napisati životopis ili nema što napisati u njemu čista je dobit za vladu i državu?

Ova je Vlada neuobičajeno brzo istopila i simpatije međunarodne zajednice. Zapadni diplomatski krugovi u Zagrebu su već sumnjičavili ili barem rezervirani prema njezinim dometima. Razlozi su vrlo prozačini. Proinvesticijska je politika izostala, a to je ono po čemu strana diplomacija najviše cijeni vladu druge države. Već prvih mjeseci napravljene su vrlo nekompetentne promjene ljudi u državnoj upravi, oni koji su znali i koji su imali razvijenu suradnju s diplomacijom EU i strukturama EK zamijenjeni su onima koji ne znaju i koji ne mogu nastaviti taj proces. Ne brine europsku diplomaciju toliko to što se kadrovira prema političkim kriterijima, nijedna država od toga nije imuna. Više je brine to što su u mnogim ministarstvima projekti stali, što ih nema tko voditi. A zapadna diplomacija tradicionalno je bila važan politički saveznik lijeve koalicije, iako u prošlim izborima mnogo manje nego prije dvanaest godina.

Napokon, Milanovićeva vlada i premijer počinju gubiti svoga najpouzdanijeg saveznika – sebe same, odnosno SDP. Neosporno je da su političke afere nakon prvostupanjske presude Radimira Čačiću napravile i Milanoviću i Čačiću i Vladi i SDP-u problem iz kojeg više nito ne može izići kao pobjednik. Ali cijeli je razvoj bio unaprijed potpuno predvidljiv – znalo se da će nakon prvostupanjske presude, ma kakva ona bila, Čačićev ostanak u Vladi postati politički neobranjiv. Jedino je posljednja epizoda s Mirelom Holy bila u sferi politički inovativnog i nepredvidljivog.

I danas je predvidljivo da će nova afera vezana uz Čačića buknuti na prvoj ozbiljnoj odluci u raspletu odnosa Ina – Mol, kad će se Čačićev postupak pred mađarskim pravosuđem premjestiti iz sfere moralno-političke odgovornosti u sferu sukoba interesa. A ključno će pitanje biti: može li državne interese u Ini, nasuprot mađarskom Molu, zastupati osoba čija budućnost i politička budućnost ovise o presudi mađarskog pravosuđa?

Upravo zbog zaoštravanja odnosa sa simpatizerima i najblžim političkim saveznicima, ljetni su odmori dobrodošla stanka. Zato će najesen Milanović morati naći načina za Čačićev odlazak i zaustaviti rat sa saveznicima. Ili će na proljeće promijeniti njega.