SUMA CHAKRABARTI

Ako joj i padne napamet da ljetni odmor proveđe u nekoj avanturi, obitelj mora po prirodi stvari biti spremna na sve. Stoga uvijek radije odabire poznato mjesto u kojem neće biti neplaniranih iznenađenja. S obzirom na to da na ljetovanje ionako nosi cijelu menažeriju i zapravo bi najradije kompletan dom ponijela sa sobom, nije joj problem na krov automobila staviti i par bicikala. Čisto za slučaj da se članovi požele malo maknuti od vikendice i plaže na kojoj provode većinu vremena. Već i putovanje na kratke staze za obitelj znači veliko pripremanje, planiranje i razmišljanje o najšitnijim detaljima bez kojih djeca jednostavno ne mogu maknuti od kuće. A još kad je tu i kućni ljubimac…

Osnovana prije 20 godina, Europska središnja banka za obnovu i razvoj trebala je prije svega pomoći zemljama Srednje i Istočne Europe da prođu tranziciju. Godinama su se na mjestu njena šefa izmjenjivali Francuzi i Nijemci, a sjedište je bilo u Londonu. Tek su se ove godine za čelno mjesto Banke zainteresirali Britanci i uspjeli progurati svoga kandidata. Pretpostavlja se da je razlog širenje uloge Banke na zemlje ‘pogođene’ arapskim proljećem.

Veličina Britanija možda se udaljava politički od ostatka Europske unije, ali je zato proteklih mjeseci izborila veliku ‘bankarsku’ pobjedu, što joj vjerojatno više znači s obzirom na njenu ljubav prema toj djelatnosti. Sir Suma Chakrabarti, neka ime ne zavarava, prvi je Britanac na čelu Europske banke za obnovu i razvoj, koji je sredinom svibnja izabran, a na dužnost je stupio drugog dana srpnja i ne bez kontroverzi. Njegova pobjeda u utrci utoliko je interesantnija zbog činjenice da je sjedište jedne od važnijih međunarodnih institucija upravo u Londonu.

Premda ‘prvi Britanac’ zvuči sudbonosno, zapravo i nije jer se na tom mjestu izmijenilo tek šestero ljudi u 21 godinu postojanja Banke. Mjesto je dosadašnjem visokom dužnosniku britanskog Ministarstva pravosuđa odlaskom upravno Thomas Mirow, koji je instituciju vodio od 2008. Preuzimanje funkcije Chakrabarti je vrlo općenito prokomentirao: ‘Moj prioritet je nastaviti graditi na jako snažnim temeljima koje je uspostavio moj prethodnik i bančino osoblje u posljednjih 21 godinu.’

Drugi su ipak bili nešto elokventniji i emotivniji, jedan više rangirani zaposlenik okarakterizirao je promjenu na vrhu kao revoluciju, pritom misleći i na izglednu promjenu kulture Banke. Kao i kod vodećih pozicija svih drugih ključnih međunarodnih institucija, posebice bankarskih, i ovdje postoji dobar razlog zašto su Britanci izostavljani i zašto nisu iskazivali veći interes. Prilikom osnivanja Banke sklopljen je dogovor prema kojem sjedište ide u Britaniju, čelna pozicija Francuzu Jacquesu Attaliju i otada se pravilno izmjenjivala između Francuza i Nijemaca.

Naravno, zaokret nije prošao bezbolno, Francuzi su neugodno iznenadeni obratom optužili Britance za kršenje spomenutog, nepisanog dogovora, ali ovi su to hladno demantirali tvrdnjom da dogovora nikad nije bilo. Da ih Britanci nisu ‘zaskočili,’ Francuzi bi dobili svog čovjeka, slijedom prešutnoga kružnog sustava. Svojevrsna potvrda dogovora bio je odgovor Mirowa novinaru na konferenciji za novinare da nije ponovo izabran unatoč dobrim rezultatima zbog ‘manjka entuzijazma njegove vlastite vlade’. Ironicno, ljudi bliski izboru rekli su da je šef na odlasku Mirow imao najuvjerljiviju, što više strastvenu prezentaciju ojačanu dobrim poslovanjem u njegovom mandatu, ali meritum je u tim stvarima očito postao irrelevantan.

S obzirom na to da je ostao bez potpore Njemačke, nije imao lobističke moći, a valjda pristojan kakav je, nije želio previše lobirati sam za sebe, premda je otvoreno želio ostati. Bijes ‘izguranih’ Francuza pojačan je gubitkom mjesta šefa Europske središnje banke (Jean-Claude Trichet) i direktora Međunarodnoga monetarnog fonda (Dominique Strauss-Kahn), iako je potonjeg zamijenila opet Francuskinja Christine Lagarde. S druge strane, Britanci su izrazito ponosni na svoj diplomatski uspjeh, ne samo zbog ‘kajle’ omraženim Francuzima, već i zato što smatraju kako to dokazuje da mogu do šefovskih poslova usprkos sve slabijem statusu u Europskoj uniji.

Čerpanje u vezi s Bankom potaknuto je najviše pitanjem prestiža i, važnije, njenom instrumentalizacijom u budućnosti. Smirivanju strasti odmogla je i nova ‘statistika’, prema kojoj je u samo 18 mjeseci broj angloameričkih predstavnika u desetoročlanom Odboru skočio s jednog na četiri, pa Francuzi to nazivaju ‘preuzimanjem’. Političko domuđavanje iza kulisa ovaj put nije uspjelo francusko-njemačkoj osovinii, koja se nije uspjela dogovoriti, čime je olakšala angloameričko lobiranje. Dva predstavnika EU i Europske investicijske banke nisu glasovali baš zato što nije postignut konsenzus u vezi sa zajedničkim kandidatom.

EBRD je prije svega kreditor Istočne i Srednje Europe, svoj kapital uglavnom ne plasira na razvijena europska tržišta, i to pozajmljivanjem izravno privatnom sektoru. U dva desetljeća ‘upumpano’ je više od 72 milijarde eura u Istočnu Europu, s tim da je samo prošle godine plasirano rekordnih devet milijardi eura, a planira se dosezanje 11 milijardi do 2015., uključujući i 2,5 milijardi za južne mediteranske zemlje Tunis, Egipat, Maroko i Jordan. Usprkos turbulentnom početku, kad je više potrošeno na raskošne uredne u sjedištu nego na istočnoeuropske ekonomije, Banka je s vremenom zabilježila tolike uspjehe da su neki počeli pozivati na proglašenje ‘kraja misije’ i zatvaranje butige.

Od eventualnoga ključa u bravu EBRD je spasila kriza, u kojoj je njegova uloga revitalizirana i ojačana. Banka je igrala ključnu ulogu u kreiranju Bečke inicijative, kojom je spriječen egzodus zapadnih banaka iz krizom teško pogodene Istočne Europe i izgledno je da će biti potrebni dodatni napor u tom smjeru zbog povratka krize u eurozonu.

S angažmanom u Sjevernoj Africi, uloga EBRD-a proširena je i utjecaj ojačan, čime neki objašnjavaju nagli rast interesa Britanaca za uhljebljivanje svojih ljudi, kao i vrlo jak interes drugih zemalja za to mjesto. EBRD, zbog ograničenog globalnog opsega, nije A-klasa kad je riječ o političkom interesu, ali je svejedno uspio nakon dva mirna desetljeća ipak pobuditi interes sila i uzbibati političke strasti u raznim smjerovima. Nisu samo Zapadnjaci odjednom angažirani u vezi s Bankom, i Istočnjaci su uočili logičnu vezu između prevladavajućih područja njenog poslovanja i njenog vodstva, pa su se među pet kandidata, osim nesuđenog Francuza Phillippe de Fontainea Vivea Curtaza, našli bivši srpski dopremijer Božidar Đelić i bivši poljski premijer Jan Krzysztof Bielecki. U natezanju velikih nisu imali prevelike šanse, makar je Đelić doživljen kao vrlo dobar kandidat, ali analitičari vjeruju da bi budućnost mogla donijeti prenošenje upravljačkih ingerencija istočnije te da si je u tom smislu Đelić odškrinuo vrata.

U prilog takvoj mogućnosti ide i očekivanje ‘izlaska’ Poljske iz vidokruga Banke u sljedećih četiri godine mandata Britanca, odnosno smanjivanje korištenja financiranja iz tog izvora, ali dok je Banka interesantna velikima, teško da će je pustiti iz šaka. Što će, pak, Britanac raditi nije posebno opširno objašnjeno, ali može se naslutiti u kojem će smjeru ći. Nakon odabira Chakrabarti je objasnio da će EBRD pod njegovom palicom promovirati demokraciju putem svojih investicija, što se prije svega odnosilo na novu i proširenju ulogu Banke prema zemljama Bliškog istoka, gdje treba ‘financirati’ arapsko prošije.

Taj razlog vjerojatno je i ključan u neočekivanom entuzijazmu angloameričkih sila za poslovanje EBRD-a i njihovom angažmanu na odabiru novog predsjednika. Već je uta- načen inicijalni poticaj od milijardu eura, ali promocija demokracije i slobode neće tu stati, mnogi već sada bacaju oko prema daljem europskom istoku, točnije Rusiji, Ukrajini i Kazahstanu, gdje bi Banka isto mogla igrati važnu ulogu u ‘guranju’ zapadnjačkih vizija svijeta. Nisu svi uvjereni u benevolentnost EBRD-a, poput nevladine organizacije Bankwatch, koja je u ožujku u pismu upozorila Banku da neke zemlje na njenom popisu teško mogu biti smatrane demokratskim, misleći pritom na Egit, Maroko i Jordan.

‘EBRD bi trebao redovito revidirati svoje politike prema postojećim zemljama svojih operacija poput Kazahstana, Azerbejdžana i Rusije, gdje demokratski i pluralistički principi očito nisu implementirani’, pisalo je u kritički nastrojenom pismu. Negdje između pridobivanja Arapa, EBRD će nastaviti svoju temeljnu ulogu održavanja istočnoeuropskih zemalja na površini, pojasnio je Mirow nakon sastanka Odbora.

Nema organizacije dovoljno nevažne da se velike zemlje ne bi potukle u vezi s njom, a EBRD je sasvim solidan ‘ulov’ u posljednje vrijeme. Za Chakrabartija to svakako jeste. Rođen u Indiji, u Bengalu, oksfordski đak gdje je studirao filozofiju, politiku i ekonomiju, karijeru je i počeo graditi u sličnom okružju, u Svjetskoj banci i MMF-u 80-ih godina. Nakon toga slijede funkcije u državnoj administraciji do mjesta tajnika u britanskom Ministarstvu pravosuđa, koje upravo napušta da bi zasjao u EBRD.

U početku gledan kao nevažna institucija koja se bavi Istočnom Europom, EBRD je proteklih godina dobio na važnosti, stoga je opće naguravanje oko novog šefa razumljivo. Mnogi smatraju posao EBRD-a na Istoku Europe, barem ovom bližem, obavljenim i žele okretanje Africi i Bliskom istoku. Treba, doduše, reći da si ni francusko-njemačka osnovna nije pomogla neusuglašavanjem zajedničkoga kandidata, čime su ostavljena širom otvorena vrata promjeni. Iako se ‘pobjednici’ hvale vrlo demokratskom izbornom procedurom, činjenica je da su jedni izgurali druge, zbog potrebe za promjenom politike ili, točnije rečeno, smjera EBRD-a.