-
Sad je glavna tema izlazak iz CEFTA-e i ulazak u EU te posljedice toga za hrvatsku industriju. Kako su se kompanije pripremile za to? – CEFTA-ina tržišta naša su najvažnija izvozna tržišta – na njih se na godinu izveze prehrambenih proizvoda u vrijednosti od 600-tinjak milijuna dolara, otprilike 45 posto ukupnog izvoza hrane. Porast će carine pri izvozu na ta tržišta i pasti pri uvozu proizvoda iz EU. To će se najviše osjetiti na tržištima BiH i Srbije, na koje otpada 67 i 16 posto izvoza. Pri izvozu u BiH očekuje se da će najviše biti pogođeni mlječni, neki mesni i konditorski proizvodi te šećer i vino. Iz EU na godinu uvezemo prehrambenih proizvoda vrijednih oko 1,5 milijardi dolara, što je 70-ak posto ukupnog uvoza hrane. Očekuje se da bi nakon smanjenja carina cijene nekih uvoznih proizvoda mogle pasti. Bolje su pripremljene veće kompanije s jakim tržišnim udjelima. Priprema je uključivala ulaganja u proizvodnu učinkovitost, brendove i nove proizvode. Širenje u susjedne zemlje CEFTA-e u kojima su naši brendovi jaki, otvaranje novih pogona ili preuzimanje drugih tvrtki dobre su strateške odluke. Za te odluke nije kasno ni nakon ulaska u EU. Prehrambene kompanije iz Srbije, koje su ujedno najveće konkurentice hrvatskim proizvođačima na tržištima CEFTA-e, imat će priliku proširiti svoje tržišne udjele; uspjeh će ovisiti o njihovoj pripremljenosti. Međutim, ulazak u EU znači i otvaranje novih prilika za proizvođače, posebno u novim članicama Unije.
-
Kakvo je stanje u primarnoj proizvodnji, javljaju li se, uz Agrokor i Žito, novi igrači koji će konsolidirati taj biznis? – Primarna poljoprivreda, posebno uzgoj žitarica i uljarica, uvjetovana je ekonomijom obujma i potrebnom infrastrukturom, poput skladišnih kapaciteta, sustavima natapanja te mogućnosti prijevoza. Posebno je u tom dijelu konsolidacija prirodan i nužan proces. Mehanizacija za obradu zemljišta skupa je i često nije dostupna manjim prerađivačima ako se ne usredotoče na kulture profitabilnije po hektaru, poput npr. začinskog bilja ili proizvoda zaštićenoga zemljopisnog podrijetla. Svi glavni međunarodni igrači dobro poznaju regiju i glavne igrače. Trguju žitaricama i uljaricama, ulažu u vlastite silose. Kad će se približiti poljoprivrednoj proizvodnji, samo je pitanje vremena. Ulaganja u luke, i pomorske i riječne, također su vrlo zanimljiva.
-
Očekujete li promjene na tržištu, primjerice dolazak multinacionalki ili kompanija iz Srednje Europe? – Ne očekujem nagle promjene ponajprije zbog slabe ekonomske situacije, ni kompanije iz EU nisu u ekspanziji. Veliki igrači imaju na oku zamislive mete i u kontaktu su s kompanijama iz branše, tako da mogu spremno reagirati bude li obostranog interesa. Moguće su i investicije u regiju iz rastućih tržišta, kao što su tursko i bliskoistočno, u neke sektore osim prehrambenoga, poput turizma, uključujući marine, luke te možda brodogradilišta.
-
Mijenja li se nešto u EBRD-ovoj strategiji financiranja u regiji? Kakav je tempo ulaganja u krizi? – U krizi smo povećali financiranje kako bismo dodatno osnažili privatni sektor. Prošle godine u sektoru agrobiznisa u Jugoistočnoj Europi, Rusiji i zemljama CIS-a poduprli smo 55 projekata u ukupnom iznosu od 945 milijuna eura, što je ujedno bila rekordna godina s 13 posto većim plasmanom u odnosu na 2010. i čak 86 posto većim plasmanom u odnosu na 2008. Iz Zagreba koordiniramo investicije u agrobiznis u Jugoistočnoj Europi, koja uz regiju uključuje Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku. U regiji u posljednje dvije tri godine prevladavaju investicije u proizvodnju za globalnu konkurentnost potrebne su i veličina i snaga, koje naše tvrtke još nemaju. Međutim, dobri rezultati mogu se postići i mnogo bliže – u novim članicama EU.
-
Kakav je omjer kredita i ulaganja u ‘equity’? U kojim slučajevima ulažete u kapital i kakva su vam iskustva? – Prevladava kreditno financiranje s 80-ak posto u ukupnom portfelju od 3,3 milijarde eura, ponajprije zbog jednostavnosti instrumenta. Analiza je većinom usmjerena na sposobnost generiranja novčanog toka potrebnog za operativno poslovanje i predviđenu otplatu kredita. Investicije u ‘equity’ složenije su, od pripreme do poslijeinvesticijskog angažmana, koji katkad iziskuje znatne promjene u poslovanju. Investicija od 293 milijuna eura u Lentu, ruski maloprodajni lanac, naše je najveće ulaganje u ‘equity’, a ono u Agrokor, vrijedno 110 milijuna eura, na trećem mjestu. Preduvjet su za uspješno ulaganje u ‘equity’ dobar menadžment, mogućnost rasta, konkurentnost proizvoda te zdrava financijska struktura. U takve investicije ulazi se samo ako postoji jasna zajednička strategija razvoja koja uključuje i predviđen izlazak financijskog investitora nakon pet do sedam godina izlistavanjem na burzi, prodajom udjela strateškom investitoru ili vlasniku.
Hrvatske tvrtke najveću šansu imaju u Poljskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj
Što EBRD sada želi financirati? – Banka je spremna financirati svaki dobar projekt. Unutar agrobiznisa rado podupiremo kompanije koje pripomažu održivom razvoju, poput unapređenja u proizvodnji, čime se ublažavaju oscilacije cijena hrane proizašle iz veće potražnje za njome. Ove godine financirali smo dva projekta srpske Victoria grupe u energetsku učinkovitost, diverzifikaciju proizvodnog portfelja makedonske Vitaminke te investicije u energetsku učinkovitost maloprodajnog lanca Bingo u BiH. U regiji trenutačno radimo na desetak manjih investicija vrijednih od pet do sedam milijuna eura i dva veća projekta vrijedna više od 50 milijuna kuna koje ćemo, nadamo se, završiti do kraja godine.
Često ste isticali važnost regionalnog povezivanja kompanija, zašto toga nema više? – Bilo je mnogo prekograničnih investicija, većinom hrvatskih tvrtki u Srbiju i BiH. EBRD je financirao i osuvremenjenje Soko Štarka, širenje srpske Grand kave i Marba u BiH te prošlogodišnje Nektarovo preuzimanje Fructala. Osim u sferi akvizicija nekoliko hrvatskih i srpskih tvrtki počelo je dobro surađivati u primarnoj poljoprivredi trgujući žitaricama i uljaricama. Vjerojatno je moglo biti i više prekograničnih investicija, ali još nije kasno, ima dobrih prilika.
U kojim su industrijama naizglednije akvizicije i spajanja? – Uvijek su najprivlačniji tržišni lideri, proizvođači s jakom prepoznatljivošću brenda te dobro organiziranom distribucijom. Konsolidirana maloprodaja sve je zanimljivija investitorima. Interes ‘equity’-fondova često je dobar pokazatelj budućih investicijskih trendova. U regiji smo bili svjedoci njihova interesa za pivarsku industriju, Salfordove investicije u mliječnu industriju, mineralnu vodu i konditorij te za Mercator.
Među Vladinim novim mjerama spominje se i poticanje prehrambene industrije. Koji je najbolji način da se to učini? – Tržište je glavni selektor. Treba poticati kompanije koje investiraju i podižu zaposlenost. Nezaposlenost mladih visokoobrazovanih ljudi poseban je problem. U većini zemalja članica EU postoje diferencirane stope PDV-a na hranu od 0 do 10 posto. To je vrijedno razmotriti, ako si možemo priuštiti. U primarnoj poljoprivredi mogli bismo očekivati 700-tinjak milijuna eura potpora za poljoprivrednu proizvodnju nakon ulaska Hrvatske u EU. Hrvatska je osigurala potpore od 610 eura po hektaru, što je vrlo dobro u odnosu na prosjek EU od 339 eura po hektaru. Nadam se da će se povećati iskorištenost fondova EU, u čemu presudnu ulogu ima provedba projekta koja uključuje dobar menadžment i kontrolu troškova.
Jeste li zadovoljni rezultatima Atlantic Grupe, u čijem ste Nadzornom odboru? – Zadovoljna sam rezultatima, posebno uspješnom smatram poslijekvizicijsku integraciju unatoč krizi. Gotovo svi top-brendovi bilježe rast u odnosu na prijašnju godinu. EBRD je investicijom podupiro njihovu strategiju prekograničnog širenja i diverzifikaciju portfelja. Zahvaljujući akviziciji Atlantic je zauzeo vrijedne pozicije i proizvodne pogone na tržištima CEFTA-e i trenutačno realizira više od 20 posto svoje prodaje na tržištima Europske unije.
Imaju li hrvatske tvrtke izgleda na globalnom tržištu? Kakvo je stanje na drugim tržištima koje pokrivate? – Za globalnu konkurentnost potrebne su i veličina i financijska snaga, koje naše tvrtke još nemaju, no dobri rezultati mogu se postići i mnogo bliže. Hrvatske kompanije imaju veće izgleda u novim članicama EU, poput Poljske, Bugarske ili Rumunjske. Proizvod je važno što bolje prodati, nije važno da li na Istoku ili Zapadu. Bugarska ima potencijal u primarnoj proizvodnji i velik je interes ‘private equity’-fondova; Srbija je stalno zanimljiva zbog veličine i poljoprivredne baze u proizvodnji žitarica i uljarica; Albanija je vjerojatno najmanje razvijeno tržište zbog zatvorenosti te malo vlastitih brendiranih proizvoda; Kosovo je vrlo aktivno i mnogo bolje integrirano u regiju, posebno zbog dobrih trgovinskih odnosa s Hrvatskom, Albanijom i Makedonijom; u Sloveniji su tvrtke tehnološki i organizacijski vrlo dobro razvijene, ali često prezadužene. Neke od njih sada plaćaju danak zbog lošeg upravljanja, što bi se moglo dogoditi i nekim našim tvrtkama.
