Dva primjera kako se (ne)poštujte zakon. U vrijeme predlaganja vraćanja predstečajne nagodbe vrijedi promotriti dva primjera iz prakse. Prvi u kojemu je stečaj Peveca pokrenut na vrijeme i relativno dobro proveden i drugi u kojemu se ne poštuje Stečajni zakon i političkim natezanjima odgađa pokretanje stečaja Diokija.
U hrvatskom zakonodavstvu praksa je da se zakone koje nadležni godinama nisu primjenjivali treba na brzinu zamijeniti novima, bez jamstva da će se poštovati novi zakoni. I rezultat je zakonodavni stampado i gomilanje neriješenih problema, osobito gospodarskih.
U vrijeme predlaganja vraćanja predstečajne nagodbe, prema ocjeni stručnjaka potpuno nepotreban je da se poštovalo postojeći Stečajni zakon, vrijedi promotriti dva primjera iz prakse. Prvi u kojemu je stečaj Peveca pokrenut na vrijeme i relativno dobro proveden i drugi u kojemu se ne poštuje Stečajni zakon i političkim natezanjima odgađa pokretanje postupka stečaja Diokija.
U primjeru stečaja Peveca pokazalo se da preustroj dužnika zahtijeva pripremu vrlo temeljite i ozbiljne ‘feasibility’ studije o tome hoće li, ako dužnik nastavi s djelatnošću, njegovi vjerovnici dobiti više nego u slučaju likvidacije. Nakon prihvaćanja odluke o preustroju slijedila je izrada elaborata o pretvorbi tražbina vjerovnika u dionice novoga trgovačkog društva Pevec u preustroju. Za sve to, pokazalo se, nije bila dovoljna samo politička procjena ili odluka, nego ekonomska, tehnološka i pravna znanja i stečajni menadžment koji je sve to bio u stanju i obaviti.
Korektno je spomenuti da je bilo nerazumijevanja i problema, da mnogi nisu shvaćali da dužnikova imovina više nije njegova, nego od vjerovnika, i da o eventualnom ponovnom profitnom poslovanju više ne može odlučivati stečajni dužnik, nego isključivo njegovi vjerovnici u legalnome sudskom postupku. Nasuprot stečaju Pevec svjedoci smo agoniji Diokija i medijskim raspravama o tome treba li netko (‘država’) preuzeti Dioki ili ga treba pustiti u stečaj. A prema postojećem zakonu, stečajni postupak Diokija već se odavno morao pokrenuti po službenoj dužnosti, kad već nije na zahtjev nedržavnih vjerovnika.
Pravni stručnjaci uzalud upozoravaju da je u odlučivanju hoće li Diok u stečaj ili preustroj polazište trebalo biti pravni realitet da imovina koja nominalno pripada dužniku zapravo pripada svim njegovim vjerovnicima, a ne samo najvećem (u pravilu državi).
A ‘politika’, odnosno ‘država’, morala bi omogućiti i ‘nedržavnim’ vjerovnicima da ravnopravno s ‘državom’ odlučuju o sudbini imovine dužnika. To je propisano tako postojećim zakonima, osobito Stečajnim zakonom. Zbog toga vjerovnici, a ne političari, moraju imati odlučujuću riječ. I samo nezavisno sudstvo to može zajamčiti vjerovnicima, a ne nikako upravna tijela kao što se predlaže Linićevim paketom zakona. Našim političarima usta su puna pravne države, ali kad je u pitanju naplata tražbina, ne samo tražbina države, kao da smatraju da se zakoni ne trebaju baš tako doslovno primjenjivati.
