Zoran Bohaček

Banke načelno nisu protiv toga da se teret restrukturiranja nelikvidnih tvrtki stavlja na njihova leđa. No Bohaček upozorava da naglasak mora biti na dobrovoljnom pristanku vjerovnika. Ništa što je prisilno ne može proći.

Iz dosadašnje prakse teško je zaključiti hoće li banke poslušati ministra financija Slavka Linića i s mnogo većim žarom nego dosad ne-naplativa potraživanja pretvarati u vlasničke udjele. Prijedlog zakona o financijskom poslovanju, koji najesen čekaju još dva čitanja u Saboru, najveći teret restrukturiranja slabo likvidnih poduzeća stavlja na leđa vjerovnika, dakle uglavnom banaka. Kada je riječ o velikim igračima, banke se, recimo, nisu uspjele dogovoriti s vlasnicima Magme i Diokija, a Pevec je postao rijetkom uspješnom pričom stečaja s preustrojem. Zaključak? Banke slušaju samo vlastiti instinkt – ako njihova i samo njihova računica pokaže da se vlasništvo isplati – onda je tvrtka spašena. Pokaže li suprotno, cijela Vlada može samo puhati u rog.

Doduše, od Diokija ruke nisu dignule samo banke (Zagrebačka i Hypo) nego i državne tvrtke HEP i HŽ te Ina. Kako nam kaže jedan bankar koji je želio ostati anoniman, dogovor se nije mogao postići jer ga je Robert Jezić opstruirao na svakom koraku. No ubuduće se ni vlasnici/menadžment tvrtke neće moći tako neodgovorno ponašati jer je budući zakon vrlo restriktivan i prema njima. Može li ministar Linić natjerati bankare da se angažiraju u spašavanju poduzeća koja su nesposobna vratiti kredite i misle li ga/moraju li ga bankari poslušati?

Zoran Bohaček, direktor HUB-a, kaže da banke načelno nisu protiv, uostalom to već ionako čine, no neke stvari još treba ‘popeljeti’. Zakon je dobar, samo treba vidjeti tko će odlučivati koja poduzeća treba spasiti. Ništa što je prisilno ne može proći, dakle naglasak mora biti na dobrovoljnom pristanku vjerovnika, a to znači da više od polovine vjerovnika mora zajedno s dužnikom dobrovoljno pristati na takvu verziju nagodbe. Banke su i dosad prihvaćale takve slučajeve, ali to mora biti njihova poslovna odluka.

Bohaček dodaje kako je logično da ako banka procijeni da će ulaskom u vlasništvo manje izgubiti kako bi poduzeće preživjelo, oporavilo se i vratilo dio duga – i banci je to u interesu. Ključno je, poručuje Bohaček, da to bude dobrovoljna odluka svake banke, no pitanje je koliko to može biti ako je ostali vjerovnici mogu nadglasati i odlučiti umjesto nje?

Pitanje je i koliko taj zakon kolidira s ostalima koji reguliraju bankarsko poslovanje, prije svega sa Zakonom o kreditnim institucijama (ZOKI) koji u sadašnjem obliku ograničava izloženost banke prema pojedinom klijentu. Uostalom, i guverner HNB-a Željko Rohatinski, kada se najavljivalo opciju ulaska u vlasništvo, upozorio je da ako se dobra banka uvuče u vlasništvo lošeg poduzeća, može postati loša banka.

Naš se anonimni bankar pita hoćemo li zbilja riješiti problem ako se banke priznaju da postanu vlasnici poduzeća bez zdrave ekonomsko računice. Uostalom, gdje je zdrava tržišna utakmica ako će banka, posve logično, radije kreditirati klijenta kojemu je vlasnik nego neke druge? Ne bi trebalo dopustiti da banke posjeduju tvrtke i njih kreditiraju. To smo imali 90-ih godina i znamo kako je to završilo.

Ni među ekonomistima nema suglasja o takvoj ideji. Konzultant Željko Perić nema ništa protiv prakse da banke počnu upravljati poduzećima koja nisu sposobna vraćati kredite, iako je prije dvije godine kategorički bio protiv. Banke, kaže, moraju shvatiti da smo u nesvakidašnjoj situaciji i više je njihova angažmana itekako potrebno.

To ne znači da banke moraju angažirati vlastite kadrove za upravljanje poduzećima, mogu angažirati vanjske menadžere i u upravu i nadzorne odbore. Ako se tako spašava velik dio uloženog, drugog rješenja ne vidim, poručuje Perić. Na pitanje zašto bi banke, uz to što su poduzeću već odobrile kredit, još morale ulagati u njega, Perić odgovara kako to ne mora biti tako – lakše je naći partnera za dokapitalizaciju ako je banka ušla u vlasništvo i restrukturira poduzeće iznutra.

Što je alternativa? Da potencijalni partner zatraži da se banka odrekne 20, 30 ili 50 posto potraživanja, a ostatak reprogramira? Ako uđe u ‘equity’, takvih zahtjeva neće biti, kategoričan je Perić. Slično misli i Marija Zuber, porezna savjetnica časopisa ‘Računovodstvo i financije’. Ona kaže da iz prijedloga zakona ne proizlazi prisila, to je preteška riječ, ali nema sumnje da država pokušava banke natjerati da počnu upravljati poduzećima kojima su odobrivale kredite.

Guste Santini nije uvjeren da je to spasonosna ideja, jer ona traži i kapitalni angažman banaka, i to uložen u potpunu neizvjesnost. Banke su dosad imale kakve-takve kolaterale, što će imati sada? Osim toga nije li na djelu nova privatizacija? I to s diskrecijskim pravima u odlučivanju koga spasiti, koga ne, a čim imate takvo pravo, moguće su razne kombinacije na balkanski način. To je samo još jedno loptanje vrućim krumpirima bez stvarnih rješenja.

Preuzimanje vlasničkih udjela ima razne konotacije i posljedice. Što ako banke budu morale uložiti dodatni kapital u poduzeća? Perić, doduše, upućuje na budućega strateškog partnera kojemu će banka prodati svoj udjel, no takvih kupaca posljednjih godina nema nikako, kamoli u izobilju. Ako, dakle, banke budu morale ulagati vlastiti kapital, tko će platiti konačnu cijenu? Vjerovatno ostali (zdravi) klijenti većim kamatama na kredite i skupljim ostalim uslugama.

Kao i svaki (nedorečeni) zakon, i ovaj se može različito tumačiti, pa tako ne postoji suglasje o tome prilijava li on banke izrijekom da plešu kako ministar kaže ili ne te hoće li doista netko drugi umjesto banaka odlučivati koga treba spasiti. Ovo potonje već je lakše dokazivo. Naime, ako će Ministarstvo financija samo određivati sastav Nagodbenog vijeća pri Fini, a ono će odlučivati o visinama tražbina i predštečajnim nagodbama, to onda znači da Ministarstvo bez problema ondje može instalirati svoje ljude koji će odlučivati o sanaciji dužnika mimo vjerovnika.

Čak i ako banke kao najveći kreditori države požele postavljati kakve uvjete, država s ovim zakonom dobiva krila. Recimo, ako je neka banka državi ‘nepočudna’, ako joj je iz bilo kojeg razloga stala na žulj, država jednostavno može odlučiti otpisati dugove poduzeću kojemu je dotična banka najveći vjerovnik. Od prodaje banaka stranim vlasnicima to bi bio prvi put da je država u prilici zakucati koš. U recesijskim uvjetima kojima se ne vidi kraj takva uloga države prilično je logična i načelno joj se ne bi trebalo prigovarati. Ali… Hrvatska nije Njemačka, demokracija i poštenje tek su slovni ukras na papiru. Bez neovisnog nadzora procesa odabira poduzeća koja (ne)zaslužuju spas to će biti tek – balkanska posla!