Home / Tvrtke i tržišta / Novi poticaji

Novi poticaji

Sektorske analize Ministarstva gospodarstva trebale bi najesen otkriti koje se industrije isplati poticati. U proračunu za 2013. trebalo bi favorizirati nove tehnologije za izvoz. Nedavno je na panelu o jedinstvenome europskom tržištu slovenski predstavnik uzgred rekao da ‘svaka europska država ima pet sektora koje posebno potiče’, predstavnici hrvatske Vlade mogli su se samo blijeđo pogledati. Kojih pet sektora?! Njihov je odgovor bio načelno: o hrvatskim potencijalima u turizmu, prehrambenoj, drvnoj industriji itd.

Sad se iz Ministarstva gospodarstva čuju najave o izradi sektorskih analiza koje bi trebale odgovoriti na pitanje za koje se hrvatske adute isplati dati dodatan poticaj. Vladajući preliminarne smatraju da su ti aduti metaloprađivačka industrija, s naglaskom na razvoj automobilskih industrije i brodogradnje; prehrambena, farmaceutska i drvna industrija, obnovljivi izvori energije i turizam, a nije zaboravljena ni tekstilna industrija. Zlobnici će reći, opet od svega pomalo.

Prema izvoru iz Ministarstva gospodarstva, sektorski odabir trebao bi biti gotov najkasnije do listopada ili studenoga, tako da ti poticaji uđu u proračun za 2013. Nove tehnologije, koje bi mnogi željeli vidjeti prve na popisu prioriteta, navodno su uključene u Strategiju inovacija, u kojoj glavnu riječ, u suradnji s drugim ministarstvima, vodi Ministarstvo znanosti.

  • Vlada mora aktivnom industrijskom politikom pokrenuti gospodarstvo. Treba poticati sektore utemeljene na domaćim resursima, sirovinama i znanju te one koji imaju konkurentne izvozne proizvode. Važno je također unutar tih odabranih industrija usredotočiti se na tvrtke perjanice, a u njima na ključne proizvode – kaže Zdravko Jelčić, predsjednik Uprave Spin valisa i Udruženja drvoprerađivača u HGK. I on smatra da su ti sektori poljoprivreda i prehrambena industrija, drvna, metalna i elektroindustrija, tekstilna, turizam te energetika.

Svi se slažu, bar u teoriji, s time da bi trebalo prekinuti dosadašnju praksu poticanja onih kojima taj novac služi za preživljavanje i da poticanje nekog sektora ne znači da će potpore automatski dobivati i loše kompanije iz te industrije. Fokus bi trebao biti na tvrtkama s izvoznim potencijalom i nišama i nužno je uvesti jasne i mjerljive kriterije uspješnosti tih potpora.

Vladimir Ferdelj, predsjednik Hrvatskog udruženja menadžera Croma, jednostavno odgovara da treba poticati uspješne: – Hrvatska ne može imati sve industrije, zato se trebamo fokusirati na uske niše, i to u bilo kojoj grani industrije koja ima dovoljno znanja i tehnološke sposobnosti. Drugim riječima, treba poticati poduzeća koja teže prerasti iz malih u srednja te u velika, kao i velike tvrtke. To mora biti kompatibilno s ciljem što većeg zapošljavanja – kaže Ferdelj, dodajući da je riječ o prehrambenoj, drvnoj i metalnoj industriji, elektroindustriji te dijelu kemijske industrije jer u njima imamo odličnu sirovinsku bazu.

Da je strateški interes podupirati dokazane izvoznike, u koje uključuje i turizam, smatra konzultant Dragan Munjiza. Međutim, samo one koji kontinuirano i dobro izvoze. Tako bi trebalo urediti i poticajnu politiku, da se izvozi što više.

Željko Lovrinčević iz Ekonomskog instituta u Zagrebu bio je dio tima koji je osmišljavao kompletnu strategiju 2008. koja je obuhvaćala analizu EU i ograničenja povezana s instrumentima poticaja. Drugi je dio strategije govorio o tome što poticati, kada i koga te su se na temelju toga identificirale branše koje bi mogle osnovati klaster i u kojima Hrvatska ima prednosti. Branše su odabrane prema tehnološkoj prihvatljivosti u Hrvatskoj, a to znači da se uz tehnološki stupanj analiziralo i znanje koje imamo te tražilo u kojim zemljama EU možda ima strateških partnera. Jedna od njih jest prehrambena industrija, koja je dobro pozicionirana, pogotovo ondje gdje se proizvode sirovine za brzu hranu, zatim zdrava hrana te nutritivni dodaci. Elektroindustrija je vrlo jaka i podijeljena je u tri skupine: prve su dvije proizvodnja generatora i kabela, u njima je mnogo jakih strateških partnera; treća je proizvodnja malih uređaja za posebne namjene, poput stakla i nometala te plastičnih pakiranja.

Lovrinčević kao važne grane spominje i metaloprađivačku i elemente tekstilne industrije, drvnu proizvodnju te duhanski biznis. U svakom od tih segmenta, podsjeća, dvije do tri tvrtke mogu biti osnova za formiranje klastera. Važan je dio strategije stvaranje uvjeta za okruživanje različitim organiziranjem da bi se bio konkurentniji proizvođač. Kao dobar primjer navodi ‘koncept Nestlé’, koji proizvodi različite proizvode i sam sebi stvara sirovinsku bazu. Međutim, napominje, treba vidjeti što je kompatibilno s EU jer ondje već strateški premeštaju neke proizvodnju u druge dijelove svijeta, a forsiraju nove industrije. Lovrinčević kaže da je taj dokument i dalje aktualan i da Vlada ne treba gubiti vrijeme na izradu nove strategije.

  • Nije popularno govoriti o poticanju samo nekih grana. U svim granama prerađivačke industrije imamo odličnih proizvođača koji imaju konkurentan proizvod i velik izvozn potencijal. Nužno je uvesti nove tehnologije i povećati sredstva za potpore za inovacije, istraživanje i razvoj, i to tvrtkama koje imaju kvalitetan i održiv projekt. Istodobno je važna potpora financijskog sektora, primjerice HBOR-a, koji tvrtke može podupirati kreditiranjem proizvodnje i izvoza – kaže direktorica Sektora za industriju HGK Zoj Crnečki, dodajući da je politika poticanja prerađivačke industrije projekt u kojemu Vlada ima velikog prostora za djelovanje.

U HUP-u smatraju da moramo znati što želimo razvijati i gdje želimo biti da bismo znali što trebamo poticati. – U Hrvatskoj takvu strategiju nikad nismo jasno razradili, pa ni strategija poticanja gospodarstva nije bila jasno definirana. Odluke su najčešće ovisile o političkim odnosima snaga i preferencijama i poticaji su se nerijetko rabili za očuvanje socijalnog mira. No osim odabira subjekata za poticanje u Hrvatskoj je čak problematičniji nadzor nad trošenjem tih sredstava – kažu u HUP-u. Za potpore u Hrvatskoj danas odvajamo previše u odnosu na prosjek EU, a učinkovitost im je znatno ispod prosjeka EU. Također, problematična je struktura koja preferira vertikalne potpore, mnogo neučinkovitije od horizontalnih, uobičajenih u EU. Ideja horizontalnih potpora jest da se sve sudionike na tržištu tretira jednako, pa se tako potporama istraživanju i razvoju, zaštiti okoliša, stručnom usavršavanju i sličnome, namijenjena svim sudionicima na tržištu, nastoji podići razina konkurentnosti i potencijal rasta cijelog tržišta. Drugim riječima, EU dopušta državne potpore iz nacionalnih sredstava, ne samo iz europskih fondova, ali ne upravo one na koje smo se mi navikli, bacajući novac poreznih obveznika u rupe bez dna i samo odgadajući neizbježna propast.

U AZTN-ovu godišnjem izvješću stoji da su državne potpore u 2010. iznosile 9,4 milijarde kuna, što je rast od osam posto u odnosu na 2009. Državne potpore za poljoprivredu i ribarstvo bile su četiri milijarde kuna i čine 42,7 posto ukupno dodijeljenih potpora. Sto milijuna više od poljoprivrede dobili su ostali sektori zajedno. Od toga se najviše izdvajalo za promet (1,5 milijardi kuna), ali ne za novu infrastrukturu, nego za kranje rupa u HŽ-u, Croatia Airlinesu ili Jadroliniji. Nadalje, za brodogradnju su izdvojene 1,2 milijarde kuna, a za radiotelevizijsko emitiranje (HRT) 1,18 milijardi kuna. Na horizontalne potpore otpada 13,1 posto, odnosno 1,2 milijarde kuna. Državne potpore za horizontalne ciljeve, uključujući regionalne potpore, u posljednje tri godine stagniraju na iznosu malo većem od milijardu kuna na godinu i rastu minimalno. Subvencije su i dalje najvažniji instrument državnih potpora, na njih se odnosi 72,6 posto od ukupno dodijeljenih potpora, a 18,5 posto potpora odnosi se na državna jamstva. U EU se pak više od 85 posto dodijeljenih državnih potpora industriji i uslugama usmjerava prema horizontalnim ciljevima (bez potpora financijskom sektoru). Iz tih je podataka jasno da su se državne potpore dosad slijevale u vječne gubitaše i gutače novca a da se nije vodilo računa kakve su učinke polučile. Sad vlada bar načelni konsenzus o tome da se trebaju naglasiti izvozno orijentirani proizvodi s visokom dodanom vrijednošću, pa čak i o sektorima koje bi vrijedilo potaknuti. Međutim, kao i uvijek, jedno je teorija, a drugo praksa.