U sprkos pobjedi Nove demokracije, nešto trezvenija ocjena analitičara, medija i tržišta jasno pokazuje da nitko nema razloga odahnuti, kako su mnogi naslovi sugerirali nakon pobjede stranke opredijeljene za program štednje na grčkim izborima u nedjelju. Do finiša bilo je neizvjesno između stranke desnog centra i radikalno lijeve Syrize, ali nakon prebrojavanja glasova na ponovljenim izborima postalo je jasno da su Grči popustili strahu od moguće katastrofe koja im je tjednima obećavana i odabrali ‘sigurnu’ varijantu. Stranka s Antonisom Samarason na čelu dobila je 29,7 posto glasova osvojivši tako 129 od ukupno 300 mogućih mandata u grčkom parlamentu, dok je druga snaga grčke politike Syriza zaostala za nekoliko posto s 26,9 posto glasova.
No, kako specifičan grčki zakon relativnog pobjednika počasti s dodatnih 50 mandata, postoci preračunati u mandate znače da Syriza ima samo 71 zastupnika, unatoč neznatno slabijem izbornom rezultatu. Premda su mnoge prijašnje procjene davale prednost radikalnoj lijevi koja je obećavala odbacivanje programa štednje dogovorenog s ‘trojkom’, nesmiljena kampanja između dvaju izbora obilježena prijetnjama Armagedonom ipak je izazvala kod prosječnih Grka dovoljno sumnje. Tako je demokracija pokazala svu raskošnost svoje paradoksalnosti. Grči su na vlast doveli istu stranku u čijoj je kuhinji stvoren dobar dio današnjih problema, protiv koje će, sva je vjerojatnost, već sutra prosvjedovati na ulicama, i čovjeka koji se ne tako davno protivio paketu strane pomoći. U novi saziv parlamenta ušli su još ANEL, desničari s 20 zastupničkih mjesta, neonacistička Zlatna zora (18), proeuropska Demokratska ljevica (17) i Komunistička partija (12).
Najgori gubitnik je bez ikakve sumnje socijalistički PASOK Evangelos Venizelos, druga stranka ‘odana’ europskom protektoratu, koju je zapala nezahvalna uloga pokušaja spašavanja Grčke jednom kad je razotkrivena dubina dubioza u državnim financijama. Na raspolaganju su joj 33 stolice u parlamentu, premda će prema svemu sudeći sudjelovati u novoj vladi, pitanje je samo u kojem opsegu. Slijedom političke kombinatorike Venizelos je shvatio da sudjelovanje u vladi u kojoj nema glavnog oponenta, Syrize, znači preuzimanje sve odgovornosti i otvaranje daljnog prostora za njeno jačanje u sigurnoj hladovini oporbe, pa je u početku odbio formiranje koaličijske vlade bez Syrize s Novom demokracijom.
Ipak, s obzirom da pobjednik izbora osim s PASOK-om nema s kim, ponovo, stvoriti održivu vladu, jedna je od opcija manjinska vlada s potporom PASOK-a u parlamentu. Time bi socijalisti barem djelomično preuzeli odgovornost za upravljanje zemljom u krizi, ali neizravno, bez imenovanja svojih ljudi u vladu. Riječ je o solomonskom riješenju koje omogućuje Grčkoj da napokon dobije funkcionalnu vladu, nešto što joj zaista hitno treba, uz istovremeno izbjegavanje jarkog svjetla reflektora javnosti. Druga, jednako realna kombinacija uključivanje je proeuropske Demokratske ljevice Fotisa Kouvelisa u vladu, čime bi uz PASOK bila stvorena svojevrsna vlada nacionalnog jedinstva i odgovornost donekle ravnomjerno podijeljena. No, kreiranje vlade nije jednostavno, načelnii stav triju potencijalnih kre-
Za Aleksisa Ciprasa i njegovu Syrizu, pak, put je jasno iscrtan i ne zahtijeva posebno razmišljanje ili kalkuliranje. Sudjelovanje u novoj vladi odmah je odbio shvaćajući da je oporba možda i najbolji ishod za njega u ovom trenutku. U samo nekoliko mjeseci relativno opskurna stranka postala je druga snaga u zemlji, a tu poziciju može dodatno ojačati uz lukus neizlaganja bijesu javnosti kada krenu daljnja rezanja i otpuštanja. Dok će se njihovi protivnici prenojivati, oni će prikupljati bodove ide logika, iako je riječ o dvosjeklom maču. Syriza popularnost prije svega duguje krizi, pa bi njenim eventualnim jenjanjem, istom logikom, mogla i ostati bez te popularnosti. I ovi su izbori jasno pokazali sve prednosti uloge ‘stožerne’ stranke, odnosno snagu sklonosti birača varijantama koje doživljavaju kao sigurnije. Kako kaže engleska poslovica, uvijek je bolji vrag kojeg poznaješ. U drugu ruku, skoro jenjanje krize nije previše izgledno i Syriza je bez obzira na drugo mjesto realno najveći pobjednik izbora s prostorom za jačanje.
Službena Europa, dakako, otvoreno je navijala za te ‘vragove’ jer bi eventualan dolazak radikalnih lijevičara na vlast zakomplicirao stvari na teško izračunljive načine. Grčka bi, bez obzira na njihovo proklamiranu vjernost euru, slijedom ostalih predizbornih obećanja iz eurozone morala izaći, što bi za sobom poteglo posljedice malo kome jasno sagledive. Prvotna reakcija stoga je bilo olakšanje, međutim, sasvim neopravdano, ništa nije time riješeno. Grčka i dalje duguje stotine milijardi i dug prebija novim dugom drugim vjerovnicima, ekonomija ne ide nikuda, turistička sezona će propasti, nove se solucije ne nude, ljudi žive sve gore. Ništa više razloga za slavlje nemaju ni u Europi, dobili su tek odgodu problema spašavanja monetarne unije u cjelini, nikako pomilovanje. Što o svemu misle tržišta postalo je jasno dva dana kasnije, kada su Španjolci za jednogodišnju obveznicu morali platiti pet posto, dok je na sekundarnim tržištima desetogodišnja obveznica dosegla neodrživih sedam posto. Ako padne Španjolska, Italija je sigurno sljedeća, i to bi prema svemu sudeći bio kraj eura kakav sada postoji, možda i uopće.
