-
Mnogo se očekuje od Vlade, ali koliko je realno očekivati dobre gospodarske rezultate kad naše okružje, odnosno sve važne trgovinske partnerne, očekuje nova recesija? Očito je da sama ne može ništa – jednostavno zato što je hrvatsko gospodarstvo jako otvoreno i Hrvatska je kao mala zemlja ovisna o ekonomskom toku s inozemstvom. Osim toga, predviđam da će međunarodna kriza prestat 2018. jer smo sad u silaznoj fazi dugoročnoga ekonomskog ciklusa, takozvanog Schumpeter-Kondratieffova dugog vala ekonomske aktivnosti. Prema tome, još ćemo vrlo dugo strpljivo patiti do izlaska iz te faze.
-
Što je optimum za ovu Vladu, što bi se u danim okolnostima moglo smatrati uspjehom? Optimum bi bilo zaustavljanje negativnih trendova u kretanju BDP-a i odbacivanje nerealnog optimizma. Znamo da je, primjerice, Ministarstvo financija za ovu godinu predvidjelo rast od 0,8 posto, no od toga očito neće biti ništa. Zbog toga ni projekcije državnog proračuna neće biti u skladu s time, osim ako se ne dogodi čudo i ako se zbog intenzivnije kontrole nad porezom, odnosno naplate poreza, ne budu ostvarili visoki porezni prihodi.
-
Kvantificirano, koliki gospodarski rast odnosno pad predvide? Bojim se da ćemo ove godine biti u minusu zato što još zaostaju svi planovi investicijskog ciklusa. Najvažnijima mi se čine projekti Luka Rijeka i gradnja nizinske pruge. Čak i ako tu gradnju preuzmu Kinezi, to bi značilo da bi se posredno mogli ostvariti pozitivni dohodovni učinci.
-
Koje bi poteze trebala povlačiti Vlada, u kojem bi se smjeru trebala kretati? Vlada je u procijepu između čekića i nakovnja, s jedne strane zbog toga što je proračunski deficit trebala smanjiti na održivu razinu, ne toliko smanjenjem državnih rashoda, sjećamo se da je guverner Rohatinski govorio o devet milijardi, nego povećanjem PDV-a i cijena mnogih usluga; s druge strane tako pogoršao životni standard građana i u skladu s tim opća razina potrošnje. U ovom je trenutku održavanje te razine potrošnje itekako važno da se spasi konjunktura.
-
To je ključno? Da, iako bi to prema udžbenicima trebale biti investicije i izvoz, no teško da će do kraja godine biti više investicija. Jednako je s izvozom, kojeg ima malo ili nimalo jer za to nema prostora zbog opće konjunkture. Kad bismo mogli povećati izvoz u Tursku, na Bliski istok, Kinu, budućnost bismo mogli gledati s više optimizma. Međutim, u tome zasad nema važnijih aktivnosti.
-
Dakle, u načelu ono što Vlada pokušava napraviti – potaknuti investicije i izvoz zadržavajući razinu potrošnje i režući što manje? Da, treba također voditi računa o tome da se spasi minimum životnog standarda. Očito bi na neki način trebalo organizirati i sustav socijalnih transfera kako bi se ljudima bar donekle omogućio minimum egzistencije. No kako to učiniti u zemlji koja je prezadužena i koja ima popriličan deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni koji se onda povezuje s proračunskim deficitom?
-
Vaš dojam o duetu Čačić – Linić, imate li povjerenja u njih? O Čačiću nemam osobito dobro mišljenje, što dokazuju njegovi rezultati. Linić je pak učinio što je mogao, čak i usprkos zamjerama koje sam prije iznio. Kao što je rekao Bismarck, politika je umjetnost mogućega. Pritom mislim na nesretnu mogućnost smanjenja državnih rashoda.
-
Mislite da će ulazak u EU pozitivno utjecati, da bi mogao olakšati situaciju? Sljedeća je godina godina ulaska u EU. To bi moglo imati pozitivne ekonomske učinke u prvom redu zato što ćemo tako ući u sustav zajedničke poljoprivredne politike i što će nam na raspolaganju biti fondovi solidarnosti, ali i zato što bismo tako mogli postati atraktivnije ulagačko odredište. Recimo, veliko je olakšanje za grad Sisak što je talijanski Danieli ušao u Željezaru. Možemo samo moliti Boga da ondje i ostane. Isto bi tako trebalo preporučiti ministru graditeljstva da ne liči fasade, nego da gradi, makar i prazna, skladišta i tvorničke hale. Stanova ima na bacanje, a tako bismo, iako se na prvi pogled čini kao bacanje novca, za koju godinu mogli postići pozitivne ekonomske rezultate, pogotovo ako bi se novim poduzetnicima te prostore iznajmilo po povlaštenoj cijeni.
-
Velika je globalna rasprava o tome treba li štedjeti ili trošiti. Što vi mislite? To vam je poput onoga da vuk bude sit, a koze na broju, sumnjam da može tako. Ako može, bilo bi dobro dodatnom emisijom Europske središnje banke povećati likvidnost banaka, pa tako i poduzeća, što bi moglo polučiti neke pozitivne učinke jer zasad nema naznaka veće inflacije.
Hrvatska će još dugo patiti
Vi ste naklonjeniji varijanti potrošnje? U nedostatku boljega, svakako.
Može li se kombinirati i jedno i drugo, kao što sada Nijemci tvrde, štedjeti i trošiti? Poznavatelji gramatike to bi nazvali oksimoron, jednakošću suprotnosti. Nemam dojam da bi to bilo lako izvedivo.
Kakva je budućnost Europe, hoće li izdržati u sadašnjem obliku? Europa će u Grčku vjerojatno ‘upumati’ potrebnu količinu novca zato što joj nije u interesu izlazak te zemlje iz eurozone, što bi, uostalom, i za same Grke bilo katastrofalno. Drugo, zbog toga bi na dnevni red došlo pitanje drugih zemalja eurozone. Lako bi se na udaru mogle naći Irska, Španjolska i Italija.
Hoće li onda biti velikih promjena ili će opstati ovakva? Treba vidjeti kako će se Njemačka ponašati prema takozvanome fiskalnom paktu i kako će se postaviti prema mogućnosti emitiranja zajedničkih europskih obveznica za koje bi onda jamčio cijeli Unijin bankarski sustav. Drugim riječima, koliko brzo ta fiskalna unija može potaknuti uspostavu političke unije.
Pojednostavnjeno, ako se uspostavi fiskalna unija, kao što to želi Njemačka, Europa će preživjeti u trenutačnom obliku? Tako je.
Kad bi Grčka odlučila bankrotirati, bi li to bila katastrofa ili prilika za nov start? Uvijek je najtužnija varijanta ono što se zove stečaj s preustrojem.
Znači, bolje je što se odlučila za ostanak u eurozoni i servisiranje dugova? Da, Evo, Nova demokracija vjerojatno će moći sastaviti razumnu koaliciju.
Što bi za druge zemlje eurozone značilo da je Grčka kojim slučajem odlučila izaći iz eurozone? Kakav bi to bio scenarij? Mogao bi se dogoditi domino-efekt. Koliko bi to bilo realno, teško mogu procijeniti, ali ta bi opcija nasvim sigurno bila vrlo realna.
Bilo bi velikih problema? Da, sad su i Italija i Španjolska novi problemi. Vjerojatno će Španjolska dobiti potrebnih 100 milijardi eura, no hoće li time preokrenuti svoju ekonomsku situaciju, ostaje da se vidi.
U časopisu Perspektive pišete o ‘novoj populističkoj ideologiji’. Što je to? To bi trebalo značiti umjerenu kritiku kapitalizma, nažalost nezaobilaznoga, ali isto tako do nekle ono što piše Francis Fukuyama, poput reafirmiranja supremacije demokratske politike nad ekonomijom, legitimiranja vlasti kao interesa javnosti, pomoći društvima da se prilagode promjenama i stvaranja globaliziranog svijeta bez sukoba, što nije izvedivo jer uvijek će biti sukoba interesa među sudionicima te globalizacije.
Kako pomiriti te sukobe interesa? Ponavljam, kapitalizam je neizbježan zato što je očito da nikakve varijante socijalizma nisu moguće. Govori se i o kineskom modelu, no to je zapravo crveni kapitalizam, on ulazi u te iste procese. Ono što je moguće u nekim zemljama jugoistočne Azije utemeljenima na konfucijanskoj tradiciji, smatra i Fukuyama, teško bi bilo ostvariti u nekim drugim zemljama.
Je li liberalna demokracija dorasla takvim krizama? Za liberalnu demokraciju posebno je važno da ustroji ekonomsko ozračje u kojem će biti mogući opstanak i razvoj srednje klase, što podrazumijeva solidan prosjek dohotka, visoku obrazovanost i ulogu temelja društva. Zanimljivo je i da se u našim novinama pojavljuje ta briga za opstanak srednje klase u Hrvatskoj, koja trenutačno odumire upravo zato što je najveća žrtva ekonomskih krize.
Dakle, srednja klasa odumire? Kao što sugerira naslov ‘Globalizacija uništava srednju klasu’, to je moguće u srednjem roku. Izvor nade u ovom trenutku jest to što smanjenje siromaštva u svijetu najviše pridonose Indija i Kina. Njihov prosječni dohodak raste, zbog čega se bar donekle smanjuje njihova konkurentnost u odnosu na europske zemlje. I dok je Amerika donekle upitna, to je na dulji rok ipak utješno za Europu.
