Oporavak ‘u drugom polugodištu’ znači da se depresija nastavlja

Rezultati triju izbora, održanih prošle nedjelje u Grčkoj, u Francuskoj i u Egiptu, ne utječu samo na budućnost eurozone nego dugoročno definiraju političku kartu Mediterana, sigurnosno najosjetljivije europske regije. Nije on samo kolijevka europske kulture ni područje susretanja i prožimanja različitih svjetova – nerijetko je bio i područje sukoba različitih svjetova i ključ europske sigurnosti. Grčka, Francuska i Egipt, svaka zemlja na svoj način, uvelike definiraju tu mediteransko-europsku sigurnost.

Vladu u Grčkoj formirat će proeuropska desno-lijeva koalija Nova demokracija i Pasok, dakle iste one ‘stare’ stranke koje su prije tri godine bile povod za početak ‘događanja naroda’ u Grčkoj. Njihov način vladanja bio je kombinacija nepotističkog klijentelizma dviju obitelji (obitelji Karamanlis na desnici i Papandreou na ljevici) i bogate europske potpore.

Izmjene u turnusima, a EU i SAD-a podupirali su ih zbog iznimne strateške važnosti Grčke, bez cjepljenja oko transparentnosti, demokratskih standarda i drugih zapadnjačkih mjerila. Podrazumijevalo se da je to specifična grčka demokracija i specifično grčko tržišno gospodarstvo sve dok stvari nisu pukle iznutra, dok se nije počela stvarati neka nova ljevica, rušilački raspoložena prema osnovnim postulatima zapadnih demokracija, a u kojoj su se već tada mogli primijetiti politički poticaji Putinove nove Rusije.

Ta nova ljevica u međuvremenu se politički ubližila u stranku Syriza, drugu po snazi na nedjeljnim izborima (27 posto glasova), koja ne ruši samo europski koncept izlaska Grčke iz krize nego tu zemlju udaljava od Europe. Europski strah od pobjede te nove ljevice u Grčkoj nije stoga bio samo strah za eurozonu nego, prije svega, strah da će Europa izgubiti utjecaj nad tom svojom najjužnijom ekspozituirom prema kojoj trajnu aspiraciju osjeća Rusija (preko pravoslavlja) i koja je granica prema islamskom svijetu, koji doživljava renesansu – od Turske i Bliskog istoka do sjeverne Afrike. Najjednostavnije, bez Grčke jugoistočna granica EU, odnosno Europe u užem smislu, bila bi na ‘hrvatskom perecu’. Koalicijska vlada ‘starih’ proeuropskih stranaka u Grčkoj još ne znači da je Europa pobijedila u Grčkoj, nego samo da ima izgleda ispraviti pogrške dosadašnje europske politike prema europskom jugoistoku, pune pogrešnih procjena, neznanja i prepotencije. Eurozona je samo detalj u tom kompleksu.

Drugi izbori koji će uvelike definirati buduću sigurnost na Mediteranu i koheziju EU bili su parlamentarni izbori u Francuskoj. Uvjerljivom pobjedom socijalista novi francuski predsjednik François Hollande dobio je baš sve instrumente za kreativno vođenje politike. Francuska je ključna europska mediteranska država i ključna država za koheziju EU. No politika novog predsjednika još je velika nepoznanica. On želi mijenjati odnose u EU, želi voditi kreativnu europsku i vanjsku politiku, ali još nije jasno kako, koliko je to ostvarljivo, s kojim posljedicama.

Ideje, dođuše, dobro zvuče, poput one da trebamo razvoj, a ne samo štednju. Ali ostvarljivost je upitna. Što više, nalikuju malo na francusku inačicu našeg Plana 21. Bude li se Hollandeova politička garnitura predugo tražila, to neće biti dobra poruka ni za EU, odnosno francusko-njemačku osnovu, ni za europske mediteranske države koje su u problemima, poput Italije, Španjolske, Portugala, a ni za države afričkog Mediterana, na koje Francuska ima velik utjecaj.

Dok ovo pišemo, još nije poznato tko je izborni pobijednik u Egiptu, državi ključnoj za sigurnost Mediterana i politički razvoj na Bliskom istoku. No bez obzira na to jesu li pobijedili Muhamed Mursi i njegova Muslimska braća ili je pobijeda pripala bivšemu Mubarakovu premijeru Ahmedu Šefiku, jasno je da je prošlogodišnje arapsko proljeće bilo samo san za jednu sezonu i da nastavak vodi u diktaturu.

Pitanje je samo hoće li ona imati vjerski, islamički predznak ili svjetovni. Europa se jedino može nadati da će nakon Mubarakova doći njegovi ljudi, da će, kao u Grčkoj, i u Egiptu dobiti još jedan ‘time-out’ da se razbudi. I da tako budna koncipira svoju novu mediteransku politiku koja mora uzeti uz obzir nove političke realnosti, poput rusko-pravoslavnoga i islamskog buđenja. Ali će, u suprotnom, bivša gospodarica izgubiti Mediteran – na spavanju.