Swot analiza

Suvlasnik i direktor varaždinske revizorske tvrtke DTTC u svojoj je praksi izradio programe konsolidacije i restrukturiranja za mnoge tvrtke u problemima. Uprave koje su ih provodile uglavnom su izbjegle stečaj. Pokazano je da postupak likvidacije u odnosu na stečaj predstavlja mogućnost ‘win-win’ rješenja za vlasnike i vjerovnike, a dobri primjeri tog ekonomski i pravno složenog postupka varaždinskoj revizorskoj kući DTTC daju referencu subjekta koji i prezadužene tvrtke može spasiti od stečaja, vjerovnicima vratiti dug u cijelosti, a dužniku omogućiti da na pepelu ugašene tvrtke nastavi poslovni život kroz novi poslovni subjekt – bez dugova.

Suvlasnik i direktor varaždinske revizorske tvrtke DTTC Svetislav Simić, s 33-godišnjim revizorskim iskustvom, tvrdi da više od 80 posto poduzeća završava u stečaju zato jer iz redovnog poslovanja nisu mogla podmirivati financijske obveze po osnovi kamata. Ta su se poduzeća, smatra Simić, razvijala i investirala zanemarujući pravilo da se za realne razvojne investicije ne smiju koristiti samo vanjski izvori, već se moraju oslanjati prije svega na vlastitu akumulaciju, odnosno da taj odnos bude najmanje 60 posto učešća vlastitih sredstava. Kako se olako ulazilo u kreditna zaduženja, kasnije je bilo nemoguće kroz cijenu proizvoda ili usluge pokriti financijsko opterećenje dospjelih otplata kredita. Drugi velik problem bilo je pogubno financiranje investicija kratkoročnim kreditima.

• Na kraju slijede isključivanja struje, plina, vode, blokada računa i ne može se dalje poslovati. Tako se prema stečajnom zakonu na dulje imobilizira vrijedna imovina tvrtke, koja bi bez tereta otplate kredita s kamatama čak mogla podmirivati tekuće obveze. Osim toga u Hrvatskoj se stečajevi pokreću prekasno, kad su dugovi višestruko premašili kapital poduzeća. Tu je zakazala i država, konkretno Porezna uprava, koja bi trebala uz pomoć Fine imati uvid u poslovanje i financijske tokove i blokirati poslovanje čim bi se uočila neizvršenja dospjelih obveza poduzeća. Imovina se ne bi dalje opterećivala novim dugovima i kroz brzi stečaj mogla bi brže naći novog vlasnika. Takvim ponašanjem, odnosno propuštanjem primjene svojih zakonskih mogućnosti, i Porezna uprava svrstala se u skupinu vjerovnika kakvi su i banke, koje su statusom razlučnih vjerovnika stavljenje u povlašteni položaj u odnosu na ostale vjerovnike – kaže Simić.

Kad su obiljne financijske teškoće pred vratima, postoji i model likvidacije poduzeća kao moguće spasonosno rješenje od stečaja, ali Simić ističe da za takav manevar moraju postojati uvjeti. Za razliku od stečaja, koji se može dogoditi htio to vlasnik ili ne, likvidacija kao proces sanacije i stabilizacije poduzeća poduzetnicima stoji na raspolaganju kao dobrovoljna kategorija i podrazumijeva stopostotno namirenje vjerovnika.

Preduvjet uspješnom postupku likvidacije je realna procjena vrijednosti imovine te bespogovorna odlučnost vlasnika da u postupku likvidacije namiri baš sve dospjele obveze svojih vjerovnika.

• Likvidacija ne može zamijeniti stečaj, jer sa stečajem nastaju sasvim druge okolnosti. Glavni uvjet za pokretanje likvidacije je taj da vrijednost imovine premašuje obveze. Svaki odgovoran vlasnik ili uprava morali bi znati gdje je ta granica zaduženja i čije bi prekoračenje nužno vodilo u stečaj. Druga je stvar koliko su rukovodeće osobe spremne prihvatiti svoj neuspjeh, priznati svoj udio u krivim poslovnim odlukama na vrijeme i pokušati kroz likvidaciju spasiti što se može te izbjeći stečaj. Stečaj u pravilu neće imati neke pogubne posljedice za takvu upravu. Zato se u pravilu ljudi vrlo teško odlučuju na likvidaciju, jer je smatraju kao neku etiketu vlastitog neuspjeha, a to je pogrešno razmišljanje. Valja imati na umu da ljudi kad dođu u takve velike probleme upadnu i u posebna, stresna psihološka stanja u kojima se ne donose racionalne, već panične i stihijske poslovne odluke, pa se jedna pogreška nadovezuje na drugu. Posebno je teško tada prihvatiti činjenicu da će netko drugi umjesto njih donositi odluke o sudbini ‘njihove’ tvrtke. U pitanju je i kvalificiranost vlasnika ili članova uprave – dodaje Simić.

U njegovoj revizorskoj praksi možda je najilustrativniji primjer karlovačkoga trgovačkog poduzeća Tekstil, koje je potkraj 2001. godine imalo 28,5 milijuna kuna dospjelih dugova, blokadu računa za 5,5 milijuna kuna i paralizirano poslovanje s isključenom strujom u robnoj kući Karlovačkih. Ivan Bačić, većinski vlasnik Tekstila, shvativši pogubnost stečaja prihvatio je savjet Tekstilova revizora Svetislava Simića te je u veljači 2002. godine pokrenuo likvidaciju tvrtke. Ta odluka bila je, pokazat će se nakon izlaska iz likvidacije, ‘win-win’ rješenje.

• Smisao takve likvidacije nije bilo gašenje tvrtke, već je Tekstil tijekom likvidacije dobio predah za financijsku konsolidaciju, namirenje svih dugova i preoblikovanje poslovanja u onako u kakvom ubuduće može uspješno poslovati. Aktivirali smo imovinu tvrtke radi podmirenja dugova, dio po dio prodali ili dali u zakup, a paralelno s pregovorima s glavnim vjerovnicima morali smo provesti složeni postupak etažiranja prostora u robnoj kući. Da bi se u tome uopće moglo uspjeti bila je potrebna generalna preinaka robne kuće, koja je i bez toga vapila za preuređenjem – objašnjava Simić.

Tijekom razdoblja likvidacije, koje je završilo polovinom 2006. godine, Tekstil se iz trgovačke kuće transformirao u upravitelja objekta i organizatora zajedničkih poslova za sve gospodarske subjekte pod krovom robne kuće Karlovačke. Simić je sa svojim suradnicima izradio programe konsolidacije i restrukturiranja za mnoge tvrtke u problemima, čije su ih uprave trebale dosljedno provoditi. U nekim od njih nisu ostvareni zacrtani ciljevi, a Simić za to smatra odgovornima uprave koje se nisu držale plana. Primjer visokozadužene splitske mljekare Mils, koja je godišnje ostvarivala pet milijuna financijskog troška i još toliko gubitka iz redovnog poslovanja, pokazuje da se zbog restrukturiranja proizvodnje i prodaje ozdravilo redovno poslovanje već tijekom prve godine, a financijsko opterećenje iz ranijih razdoblja bilo je u dogovoru s državom otpisano. No, Uprava je ubrzo nakon toga, kaže Simić, odstupila od DTTC-ovog plana i u postojećem tržišnom okruženju pristala na ujeone trgovačkih lanaca i ubrzo stvorila još goru situaciju nego na početku plana konsolidacije.

Aktualan slučaj važnješih građevinske tvrtke Meteor grupe, koja je, unatoč otvorenim sudskim parnicama s milijunskim vrijednostima, otišla potkraj svibnja odlukom Trgovačkog suda u stečaj, primjer je u kojem je vlasnik Duško Paripović angažirao Simića DTTC da od sve izvjesnijeg stečaja spasi što je više moguće, s opcijom nastavka iste građevinske djelatnosti i dovršetka započetih i ne-naplacenih gradnji iz domene javno-privatnog partnerstva. Ne ulazeći u razloge koji su Meteor grupu doveli u velike dugove i ostale aspekte toga slučaja, Simić kaže da je angažiran da prije stečaja spasi makar dio imovine nužne za spas stotinjak radnih mjesta.

• Nekretnine u vrijednosti većoj od 100 milijuna kuna ostavili smo Meteor grupi, jer su one i pod hipotekom banaka, a već amortiziranu opremu i dio ostale imovine procijenjeno je ovlašteni sudski vještak. Tako dobivene vrijednosti ukupne imovine podijelili smo u četiri tehnološke cjeline: Građiteljstvo, Proizvodnju, Trgovinu i Meteor grupu – Privatno partnerstvo, a istovremeno u ta smo nova poduzeća prenijeli i dio obveza Meteor grupe, u kojima su plaće radnika i doprinosi te dugovi prema najvažnijim dobavljačima za nastavak poslovanja. Sve te obveze podmirivat će se iz dobiti poslovanja novoosnovanih četiri tvrtki. Te su četiri tvrtke zadržale više od 100 zaposlenika, a ima li se na umu da jedno radno mjesto stoji između 50 i 80 tisuća eura, znači da smo s već otpisanom opremom procijenjenom na ukupno 6,9 milijuna kuna sačuvali radnih mjesta u vrijednosti pet do osam milijuna eura. Sve bi to palo u vodu u stečaju, a u konačnici bi i tih 100 ljudi završilo na burzi i na teret države. Ovako će se moći dovršiti i naplatiti neki nedovršeni objekti, ali i računati na nove najavljenje poslove u zgradarstvu u vezi energetske učinkovitosti, na što se tvrtka iz stečaja nikako ne bi mogla javljati. Postupak likvidacije u primjeru Meteor grupe, zbog strukture ukupnih dugova, nije se mogao primijeniti i dati cjelovito rješenje bez stečaja.