Godina 2011. odgode

Prva politička stranka koja u svoj program uvrstila prosvijećeni apsolutizam dobit će više pristalica nego bi to itko mogao očekivati. Za početak, takva bi mogla računati na poznatog oftalmologa i poduzetnika dr. Nikicu Gabrića, koji je u javnosti dignuo dosta prasine izjavom da Hrvatska nema ni političku ni gospodarsku elitu te da bi trebala uvesti prosvijećeni apsolutizam kao model izlaska iz krize. Iako se Gabrić zbog te izjave morao suočiti s optužbama za zagovaranje retrogradnih i despotskih rješenja, ostaje ustrajan u tvrdnji da je u Hrvatskoj zbog nekompetentnosti vodećih garnitura došlo krajnje vrijeme za tehničku vladu sastavljenu od stručnjaka. ‘Hrvatsku treba voditi kao veliko poduzeće koje je pred stečajem, a to ne mogu mediokriteti, već stručni i obrazovani ljudi’, ističe Gabrić. Ima li netko tko se s tim ne bi mogao složiti?

Uoči početka pregovora o Temeljnom kolektivnom ugovoru između Vlade i sindikata javnih službi premijer Milanović poslao je jasnu poruku: ‘Ljudi, jednostavno smo na knap. Nemamo novca.’ Iz te je izjave unaprijed vidljivo da će tu biti mnogo više prostora za sindikalne prigovore na početno stajalište Vlade, koja planira uštedjeti 800 milijuna kuna ukladanjem dodataka poput božićnice, regresa i naknade za javni prijevoz nego za prave pregovore. Sindikalisti su Milanovićevu izjavu ionako već (ispravno) shvatili kao ultimaturni: ili oduzimanje dodataka na plaće ili otkazi. Pitanje je samo hoće li taj ultimaturni prihvatiti odmah ili će svojim prigovorima potporedsjednik Vlade Nevenu Mimici, u ulozi vođe Vladina Pregovaračkog odbora, otezati pregovore do beskraja.

Mladi Dalmatinac, druga generacija onih koji su prije 20-ak godina na sav glas zagovarali deindustrijalizaciju Dalmacije kako bi se mogli baviti čistim turizmom, nedavno je pred televizijskim kamerama iskazao golemu sreću što je dobio posao u Željezari Split. U pozadini se mogla vidjeti nimalo ugodna radna okolina. No posao je posao i u deindustrijaliziranoj Dalmaciji njegova vrijednost daleko premašuje skromnu plaću, jednako kao što ponovno pokretanje proizvodnje u Željezari znatno premašuje vrijednost ulaganja Petra Pripuza u nju. Prije nekoliko dana Pripuzov Adria čelik s njemačkom grupom Techcom potpisao je ugovor o ulaganju od osam i pol milijuna eura u Željezaru. Do sada je u obnovljenoj proizvodnji posao dobio 61 radnik, a do jeseni će ih zahvaljujući tom ulaganju biti 200-tinjak.

Sisačka željezara dobila je novog vlasnika, talijansku grupu Danieli. Hrvati su je uništili, Rusi dokrajili, Amerikanci od nje odustali, a što će s njom učiniti Talijani, ne može se dokučiti iz objave o prodaji. Američki CMC objavio je da je grupi Danieli Željezaru prodao za 30,5 milijuna dolara, što je znatno manje nego što je u nju uložio otkako ju je kupio 2007. Amerikanci su samo u novu čeličanu uložili 65 milijuna dolara. Dvije su se strane dogovorile da će određena imovina Željezare Sisak biti isključena iz transakcije, ali nije navedeno o čemu se točno radi pa su tu još moguća svakakva iznenađenja.

Osim što se nakon mnogo godina nije održalo u šibenskom Solarisu nego u Sv. Martinu na Muri, ovogodišnje Nacionalno savjetovanje o gospodarstvu i poduzetništvu pamtit će se i po tome što se na njemu pojavio prvi politički ešalon, od predsjednika Josipovića do prvog potpredsjednika Vlade Čačića. Obojica su govorila o odgovornosti i odlučivanju. Predsjednik države od Vlade je zatražio da prekine krizu odlučivanja kako bi se pokrenulo gospodarstvo, a potpredsjednik Vlade naglasio je da ‘trenutačno nitko ne preuzima odgovornost, sve se odlučuje na razini ministra i premijera, što je grozno’. Žarište krize odlučivanja nije ustanovljeno.

Hrvatsko gospodarstvo je u 2011. godini prolazilo kroz drugu godinu duboke krize. Slobodan pad agregatne domaće potražnje i bruto domaćeg proizvoda te nagli rast nezaposlenosti iz 2010. nastavio se i u prošloj godini. Ekonomsko usporavanje zaustavljeno je u zadnjem tromjesečju, tako da je ostvarena neka ekonomska ravnoteža, ali na znatno nižoj razini zaposlenosti i ukupnih gospodarskih aktivnosti u odnosu na godine prije krize.

Pregled 1000 najvećih poduzeća razvrstanih prema veličini ukupnih prihoda u 2011. godini pokazuje rast poslovnih prihoda i profitabilnosti tog segmenta hrvatskoga gospodarstva u usporedbi s prethodnom, drugom godinom krize, od oko pet posto. Isključivo li iz toga tržišnog segmenta poduzeća iz sektora financijskih usluga, rast prihoda poduzeća iz realnog sektora bio je i nešto snažniji. Prihodi prvih 50 poduzeća, koji predstavljaju nešto više od 40 posto ukupnih poslovnih prihoda 1000 najvećih, u 2011. porasli su vrlo visokih devet posto u odnosu na prethodnu godinu. Ako bi se moglo suditi prema tim pokazateljima uspješnosti poslovanja, moglo bi se zaključiti da su poduzeća prebrodila krizu. Ipak, poslovni prihodi ponajviše su porasli zbog rasta cijena, koje su pozitivno utjecale na apsolutni rast poslovnih prihoda i dobiti, tako da su poslovne aktivnosti poduzeća zapravo stagnirale.

Neki sektori, poput sektora građevinskih usluga i brodogradnje, koji održavaju veliki broj radnih mjesta, gotovo su u cijelosti insolventni. Pojedini segmenti industrijskog sektora koji su se oslanjali na potražnju iz tih insolventnih sektora hrvatskoga gospodarstva kao što je to industrija građevinskih materijala, proizvodnja prozora i vrata i podnih obloga kao i proizvođači opreme za brodogradnju također su doživjeli naglo smanjivanje poslovnih aktivnosti u protekloj godini.

Za razliku od europskih poduzeća, osobito poduzeća u sjevernim zemljama članicama EU koja su najveću ekonomsku krizu unazad pedeset godina iskoristila za strateške transformacije i povećanje konkurentske sposobnosti na globaliziranom međunarodnom tržištu, najveći dio hrvatskih velikih poduzeća u proteklim je godinama znatno smanjio svoju produktivnost i sposobnost stvaranja nove vrijednosti. Uprave velikih privatnih poduzeća, uz rijetke iznimke, prošle su godine nastojale konsolidirati svoje financijske pozicije kod komercijalnih banaka, koje su se bitno pogoršale u prvom naletu ekonomskih krize. Banke su na krizu reagirale smanjivanjem svojih apetita prema rizicima i smanjivanjem kreditne aktivnosti, pretvaranjem kratkoročnih kreditnih pozicija u dugoročne. Često su novi rokovi povrata kredita, posebno kod visoko zaduženih poduzeća i sektora, prelazili deset godina. Na taj se način strukturni problemi u poduzećima, poput vrlo niske konkurentnosti, nisu riješili, već su se jednostavno prenijeli u budućnost. Pod pritiskom financijskog sektora, uz prešutnu suglasnost ekonomskih i posebice porezne vlasti, poduzeća nisu u svojim bilancama iskazivala skrivene gubitke ni rezervacije za rastuće tržišne rizike. U skladu s bankarskim ocjenama rizika, poduzeća s iskazanim gubitcima nisu mogla osigurati refinanciranje svojih obveza. Utoliko se podaci o rastu profitabilnosti najvećih hrvatskih poduzeća za 2011. godinu, na žalost, moraju promatrati vrlo suzdržano.

Rigidnost hrvatskog radnog zakonodavstva i propisa koji uređuju procedure stečajeva poduzeća je također onemogućila učinkovito restrukturiranje i smanjivanje prekomjernog broja zaposlenih bez ugrožavanja opstanka. Uži uzorak od 50 najvećih hrvatskih poduzeća pokazuje da su ta poduzeća u 2011. ne samo zadržala isti broj zaposlenika u odnosu na 2010., već se taj broj povećao za nešto više od tisuću novozaposlenih. Izbjegavanje restrukturiranja u segmentu velikih privatnih poduzeća teško se može objasniti u kontekstu općih ekonomskih trendova i očekivanoga potpunog otvaranja hrvatskoga gospodarstva nakon ulaska u EU. Prema iskustvima iz drugih tranzicijskih zemalja, ulazak u EU predstavlja veliku šansu samo za poduzeća koja su stratešku učinkovitost i produktivnost približila razini učinkovitosti svojih međunarodnih konkurencija. Budući da većina poduzeća nije provela potrebno restrukturiranje i priključivanje glavnim mikroekonomskim trendovima koji danas dominiraju na europskom tržištu, možemo biti vrlo zabrinuti za njihovu budućnost i opstanak na popisu najvećih hrvatskih poduzeća već u idućoj godini.

Vlada je još uvijek vlasnik više od četvrtine u segmentu 50 najvećih domaćih poduzeća. Kod najmanje dva velika hrvatska poduzeća utjecaj Vlade još uvijek je vrlo izražen, tako da se upravljanje tim poduzećima ne odvija prema najboljoj praksi korporativnog upravljanja. Usporedimo li primjerice vodeće hrvatsko poduzeće za proizvodnju umjetnih gnojiva s njegovim konkurentom iz Norveške, koji je zahvaljujući procesu uključivanja privatnoga kapitala znatno povećao svoju konkurentsku sposobnost na međunarodnom tržištu, možemo vidjeti ogromne razlike u produktivnosti. Poduzeća u kojima je izražen utjecaj Vlade i izabranih političara u prošloj godini, godini parlamentarnih izbora, nisu ni pomisljala na pokretanje procesa restrukturiranja. Ukupni potencijali tih poduzeća sigurno nadmašuju poslovne rezultate koje su ostvarili u 2011. godini.

Uzorak od 1000 najvećih poduzeća prema ukupnim prihodima predstavlja više od 85 posto poslovnih prihoda svih hrvatskih poduzeća. Izuzmemo li zaposlene u državnoj upravi, u 1000 najvećih poduzeća koncentrirano je više od 35 posto svih radnih mjesta u hrvatskoj ekonomiji. Broj radnih mjesta u tim poduzećima stagnira, dok snažno pada broj radnih mjesta u malim i srednjim poduzećima koja su izvan ovog pregleda. Ta činjenica upućuje na jedan od najvažnijih strukturnih problema hrvatskoga gospodarstva. Naime, najveća poduzeća u pojedinim europskim nacionalnim ekonomijama sudjeluju u kreiranju bruto dohodaka i nove vrijednosti ne više od 60 posto. Velika poduzeća kreiraju tek 15 posto svih radnih mjesta. Mala i srednja poduzeća su, naime, glavni kreatori radnih mjesta, budući da su to u pravilu poduzeća s nižom razinom kapitalne opremljenosti. Velika europska poduzeća teže povećavanju kapitala i tehnološkim ulaganjima kao glavnim polugama rasta, produktivnosti i profitabilnosti. Hrvatska velika poduzeća nisu dovoljno kapitalno opremljena i u pravilu se oslanjaju na bankarske kredite kao izvor financiranja svoga fiksnoga kapitala. Vrlo slaba financijska poluga i vrlo slabe bilance, uz ograničenja koja postavlja hrvatska politička ekonomija, onemogućavaju velikim poduzećima oslobađanje potencijala rasta.

Ovaj presjek poslovanja najvećih hrvatskih poduzeća u 2011. s obzirom na svoju visoku reprezentativnost u odnosu na ukupnu nacionalnu ekonomiju, osim slabih potencijala rasta, vrlo vjerojatno nam ukazuje na najvažnije probleme ekonomskih struktura.

Od 1000 najvećih hrvatskih poduzeća tek njih 161 odnosno 16,1 posto može biti razvrstano u industrijski sektor. Prevladavaju, dakle, poduzeća koja posluju u ostalim sektorima hrvatskoga gospodarstva koji u pravilu nisu konkurentni na međunarodnom tržištu. U krugu najvećih poduzeća svojom financijskom snagom naravno dominiraju poduzeća iz sektora financijskih usluga, koja ostvaruju iznimno visoku dobit. Unatoč padu domaćih potražnji i padu dohodaka kućanstava, određenu vitalnost u protekloj godini pokazala poduzeća u sektoru trgovine i ostvarila rast prihoda i profitabilnosti. Brodograđevna industrija je zbunjujuće prikazala snažan rast prihoda, ali je tu dakako riječ o jednokratnim učincima Vladinih mjera na poslovanje tih poduzeća. Naravno, ta poduzeća su u vrlo teškom strateškom položaju bez jasnih perspektiva.

Osim nepovoljne sektorske strukture segmenta od 1000 najvećih hrvatskih poduzeća, poseban problem predstavlja stupanj internacionalizacije poslovanja tih poduzeća. Naime, tek 16 posto prihoda tih poduzeća ostvaruju na međunarodnom tržištu. Kad bismo iz izvoznih prihoda isključili izvoz u susjedne zemlje CEFTA-e, dobili bismo potpuno jasnu sliku o konkurentskoj sposobnosti domaćih velikih poduzeća na međunarodnom tržištu. Najveća poduzeća u Austriji, primjerice, tržištu koje je prema broju stanovnika tek dvostruko veće od hrvatskog, ali koje ima vrlo snažnu domaću potražnju, stupanj internacionalizacije poslovanja je daleko viši, iznad 65 posto. To nas upućuje na zaključak da domaća velika poduzeća mogu biti uspješna samo u okvirima nedovoljno konkurentskog domaćeg tržišta. Otvaranje tržišta prema Europskoj uniji i konvergencija prema tim tržištima u idućim godinama posebno će pogoditi taj segment hrvatskoga gospodarstva. U tom bi smislu jasna poruka mogla biti: stanje u najvećim hrvatskim poduzećima će se u 2012. godini sigurno dodatno pogoršati. S obzirom na vrlo visok utjecaj tih poduzeća na ukupna makroekonomska kretanja, bez provođenja dubokih promjena u javnom sektoru i Vladinim politikama prema privatnim velikim kao i malim i srednjim poduzećima perspektive ekonomskog rasta krajnje su neizvjesne.