Prošlogodišnji rezultati 1000 najvećih kompanija s Finine liste, kao i rezultati cjelokupnoga hrvatskoga gospodarstva, bolji su od stvarnosti koju je lani proživljavao – i još je proživljava – najveći dio domaćih poduzetnika. Analitičar Damir Novotny nekoliko stranica dalje zapaža da su prihodi rasli zbog rasta cijena te zaključuje da su poslovne aktivnosti poduzeća zapravo stagnirale. Zaista, sedampostotni rast prihoda treba gledati u svjetlu ‘vožnje’ 1000 najvećih na zadnjim kapima pogonskoga goriva. Tvrtke su uglavnom iskoristile sve svoje unutrašnje rezerve – skresane su plaće, podijeljeni otkazi, podignuti novi krediti, produženi su svi mogući i nemogući rokovi isplate dobavljača, marketing je sveden na nužno zlo, amortizacija je sustigla investicije… Zato je i isplaćena dobit mogla porasti 39 posto. Da vlasnici uhvate što još mogu. Scarlet O’Hara rekla bi – plakat ću sutra.
Hoće li plakati i vlasnici 15 tvrtki koji su lani isplatili dobit od deset do 6300 puta veću nego u 2010.? Naravno, to je legitimno pravo vlasnika (i da isplaćuju profit i da plaću), makar rezultati nekih tvrtki ne opravdavaju tako enorman rast dobiti. No, s druge strane tvrtke koje su pobijedile gladnu recesijsku godinu i ostvarile rast. 1000 najvećih nisu samo reprezentativan uzorak hrvatskoga gospodarstva, već su njegov najzdraviji segment. Naime, te su tvrtke sa 69 posto prihoda ostvarile lani čak tri četvrtine ukupnoga hrvatskog izvoza!
Istini za volju, izvoz najvećih kompanija rastao je devet posto, što je dva posto sporije od ukupnoga gospodarstva. Najveći su tek svaku šestu kunu zaradili preko granice, što pokazuje svu hrvatsku gospodarsku nejakost i zatvorenost, koja ovisi o domaćoj potrošnji. A tu smo već načeli temu začaranoga kruga debelog proračuna koji tu potrošnju može poticati i održavati, ali istovremeno poput poreznoga krpelja isisava zdravu krv iz gospodarskog organizma. Stoga je izvoz zaista jedina šansa poduzetnicima. A tu ima neslučenih mogućnosti za rast.
