Male tvrtke u olimpijskoj depresiji

Zanimanje javnosti za Mladena Pejnovića naglo se povećalo nakon što je imenovan šefom Ureda za upravljanje državnom imovinom. Ubrzano se istražuje što bi se iz Pejnovićeva (pred)života moglo isčeprkati privatno, politički ili kazneno jer je riječ o osobi s ovlastima u upravljanju velikom imovinom koju mnogi priželjkuju otuditi ili prisvojiti. Unatoč tomu što Pejnović ima dobre referencije, mali su izgledi da ispliva iz problema koje nosi dužnost šefa Ureda za upravljanje državnom imovinom i sačuva dosadašnji poslovni ugled.

Rođen je 1953. u Sisku. Školovao se u Zagrebu i diplomirao je na Ekonomskom fakultetu, a 1978. bio je izabran za predsjednika Omladinske organizacije Hrvatske. Od 1986. do 1987. bio je pomoćnik direktora Zagrebačkog velesajma. Od 1987. do 1991. bio je generalni direktor poduzeća Hospitalija (prije Jugohospitalija). U vanjskotrgovinskom poduzeću Astra international Pejnović je od 1991. do 1995. bio direktor Komercijalne direkcije i direktor predstavništva u Moskvi. Nakon ‘tihoga gašenja’ Astre ostao je u Moskvi i od 1995. do 1997. bio je predstavnik telekoma. Od 1995. do 1997. radio je kao predstavnik Milicoma int. Luxembourg u Moskvi. Od 1997. do 2001. bio je direktor GTS-a (američka kompanija) u Vladiostoku i predsjednik nadzornih odbora u šest GSM-kompanija Sibira i Dalekog istoka.

Od 2001. do 2004. bio je generalni direktor Golden Telekoma Ukrajina (izlistan na Nasdaq). Od 2004. do 2007. u međunarodnoj korporaciji Golden Telekom bio je potpredsjednik za transformaciju korporacije i istodobno prvi zamjenik generalnog direktora Sovintela Moskva.

Od 2008. do 2011. radio je u Nova internationalu (tvrtka za poslovni konzalting) u Zagrebu. Od 2011. do imenovanja za šefa Ureda za upravljanje državnom imovinom bio je direktor Gradske plinare u Zagrebu. Ondje je u tom razdoblju sa suradnicima napravio jedini veći pomak u energetici u Hrvatskoj – Gradska plinara prva je i jedina u Hrvatskoj neovisno o Ini uvela plin na hrvatsko tržište, i to po neusporedivo nižim cijenama od Ininih.

I nakon toga u Hrvatskoj postoje dvije tzv. bilansne skupine potrošača plina: jedna je Inina, a druga zagrebačke Gradske plinare. Plinara sad ostvaruje gotovo dvije milijarde kuna godišnjih prihoda, a troškovi zaposlenih jedan su posto ukupnih prihoda.

U Uredu za upravljanje državnom imovinom Pejnović sa suradnicima posljednja gotovo dva mjeseca ubrzano radi na kriterijima obuhvata i popisu imovine kojom će Ured upravljati. Pritom se i dalje pokušavaju uzurpirati javna dobra u općoj upotrebi tako da se nelegitimnim propisima proglašavaju državnim vlasništvom kako bi se nakon toga mogla tobože privatizirati i otuđiti. Međutim, javna dobra u općoj upotrebi nisu i ne mogu biti ni u čijem vlasništvu, no mogu se povjeriti na upravljanje tijelima javnih vlasti (u ulozi suverena, a ne vlasnika). Ta dobra moraju zakonski biti u nevlasičkom režimu i izvan pravnog i komercijalnog prometa.

Prema novome prijedlogu u Uredu će se na osnovi nejasne definicije javnog dobra u općoj upotrebi evidentirati i upravljati s tri skupine imovine: jedna su skupina prirodnih monopoli koji se neće moći prodavati (?); druga su skupina imovine bivša javna poduzeća (čiji su dio i djelatnosti javnog dobra) koja se trebaju dokapitalizirati; treća su skupina poduzeća u manjinskim državnim vlasništvu, ali izlistana na burzama.

U perspektivi se pojavljuje i četvrta podskupina – sva poduzeća u bivšem Fondu za privatizaciju. No taj kompromitirani Fond i poslije Ministarstvo za privatizaciju pretvoreni je u službu za nacionalizaciju. Prema podacima, nakon odlaska Slavka Linića iz tog fonda/ministarstva ostalo je 106 poduzeća koja su se trebala privatizirati, a sad ih 700-tinjak treba (ponovno) privatizirati.

Neovisno o dosadašnjim Pejnovićevim uspjesima, sređivanje svega toga što se pogrešno doživljava kao državna imovina (koju većina nastoji ‘jamiti’) pretežak je zadatak i mali su izgledi da će se svi ti problemi odjednom uspješno i trajno riješiti.