DVOSTRUKO OPOREZIVANJE Hrvatske usluge nekonkurentne jer još nemamo ugovor sa SAD-om

SAD je jedini važan vanjskotrgovinski partner s kojim Hrvatska nema potpisan ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Zato tvrtke na razne načine izbjegavaju ‘guljenje’. Ne samo moguće dvostruko oporezivanje, nego i opća porezna presija, komplicirana pravila i stope te česte porezne izmjene mogu poduzetnike otjerati u očaj. Ili – u druge zemlje. Na internetu se bez problema mogu naći upute (i to na svim indoeuropskim, romanskim i ugrofinskim jezicima) o osnivanju takozvane off-shore tvrtke – ni više ni manje nego u SAD-u, u Delawareu ili na Floridi! S novom tvrtkom, objašnjava se, poslovanje se nastavlja potpuno normalno, s jednom razlikom – nema obveze plaćanja PDV-a, vođenja poslovnih knjiga, otvaranja predstavništva i zapošljavanja radnika, pa se troškovi ulaganja u off-shore tvrtku otplaćuju već s prvom transakcijom. Primjerice, u Delawareu će osnivanje tvrtke stajati 400 eura, na Floridi točno 449 eura, a bez obzira na veličinu obrta kapitala godišnji troškovi su fiksni/zajamčeni – maksimalnih 140 dolara na Floridi, odnosno 240 dolara u Delawareu. Sve to s par klikova na internetu i bez potrebe da vlasnik kompanije fizički odseli u majušni Delaware. Poduzetnik koji se bavi prodajom usluga i to za europsko tržište (logično, želio je ostati anoniman) nedavno je odlučio tvrtku preseliti u Delaware, iznerviran poreznim guljenjem hrvatskih vlasti – dok ovdje plaća oko 32 posto poreza, u Americi porez ne prelazi iznos od 1500 kuna!

Dok se još kriza nije pretopila u recesiju, a recesija u depresiju najčešće je savjet poduzetnicima glasio: osvojite nova tržišta, izvozite tamo gdje nikada niste! Na stranu činjenica da jedva izvozimo i ondje gdje smo se davno udomaćili, savjet bi se itekako mogao primijeniti i danas, vrlo vjerojatno i sutra, jer bi Grčka štošta mogla povući za sobom. No, nisu poduzetnici bez razloga orijentirani poznatom terenu. Izvoziti u Italiju, Njemačku, Sloveniju, Poljsku, Srbiju ili Rusiju znači da ne moraju računati s poreznim nepoznanicama. Sa svim tim zemljama Hrvatska, naime, ima potpisane ugovore o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Sva su pravila jasna. Takve ugovore potpisali smo s ukupno 52 zemlje, i to sa svim susjedima i glavnim vanjsko-trgovinskim partnerima. Izlet na nova tržišta može biti porezni izlet u nepoznato. I to prilično skup.

Damir Sabol, direktor tvrtke Računi.hr i osnivač Iskona, s američkim je partnerom razvio mobilnu aplikaciju, pri čemu mu je partner isplaćivao udjel u zaradi: – Problem je što SAD uzima takozvani withholding tax (porez po odbitku) od 30 posto. Naš američki partner u naše ime mora uplatiti 30 posto poreza svojoj državi, pa nama isplati samo ostatak. Dakle, mi dobivamo samo 70 posto prihoda koji bismo morali dobiti. Razlog je tome nepostojanje sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Taj se porez može priznati kao plaćen porez na dobit u Hrvatskoj, ali samo prema stopi od 20 posto koliko iznosi u Hrvatskoj (to je samo dvije trećine plaćenog poreza) i to samo u godinu dana nakon što je taj porez plaćen u SAD-u. Takvo tretiranje hrvatskih izvoznika umanjuje konkurentnost, samo zbog toga smo potpuno nekontentni za takav tehnološki izvoz u Ameriku – jada se Sabol. Problem je, naravno, u činjenici da Hrvatska s SAD-om još nije potpisala ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i to je jedina velika, nama važna zemlja, s kojom nemamo takav ugovor.

No, ima i drukčijih primjera. Ante Mandić, direktor informatičke tvrtke IN2, kaže da u SAD-u uglavnom kupuju tehnologiju. No, ne izravno nego preko Oraclea ili Microsofta, koji u Hrvatskoj imaju svoje predstavništvo, pa nemaju problem s dvostrukim oporezivanjem.

Iz Porezne uprave stiže utjeha. Tvrde da postoji pravna osnova za početak pregovora: – Američkoj je strani u više navrata iskazana spremnost za početak pregovora za sklapanje tog ugovora budući da želimo intenzivirati gospodarsku suradnju, pri čemu posebno imamo u vidu poticanje američkih poduzetnika da ulažu u Hrvatskoj koristeći se pogodnostima hrvatskoga poreznog sustava, rješavanja pitanja poreznog tretmana mirovina hrvatskih građana ostvarenih u SAD-u i obrnuto te pitanja porezne rezidentnosti američkih građana koji imaju u vlasništvu nekretnine u Hrvatskoj – odgovaraju iz Porezne.

Pojam izbjegavanja dvostrukog oporezivanja većini sigurno zvuči ‘domaće’, ali je li sadržaj baš tako jasan? Porezna savjetnica u časopisu Računovodstvo i financije Marija Zuber pojašnjava da se međudržavni ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja odnose na direktna poreze (dohodak, dakle i imovinu poput nekretnina i dionica, dobit), ne na prometne poreze. U pravilu je najsloženiji dio ugovora definiranje fiskalne rezidentnosti.

Za ilustraciju, evo primjera koji nije izmišljen. Kako odrediti rezidentnost fizičke osobe koja je vlasnik više nekretnina u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji, ima u vlasništvu više trgovačkih društava registriranih u Hrvatskoj, Sloveniji i Mađarskoj, nekima je u upravi, nekima nije; prva supruga živi u njegovom stanu u Austriji, djeca se školju u trećim državama – jedno u Švicarskoj, drugo u Italiji; druga supruga s kojom ima maloljetno dijete živi u Hrvatskoj, a on ima i državljanstvo Hrvatske i državljanstvo BiH? Određivanje rezidentnosti je važno radi odgovora na pitanje koja država ima pravo oporezivati tog poreznog obveznika i koje njegove prihode smije porezno zahvatiti. To se regulira međudržavnim ugovorima – tumači Zuber.

Kod oporezivanja dohotka najčešće se primjenjuje pravilo da se porez na dohodak od nesamostalnog rada plaća u državi u kojoj se obavlja rad. Kod oporezivanja imovine (nekretnina) u pravilu se ugovara pravo oporezivanja države na čijem je području nekretnina. Isto se pravilo primjenjuje i za dohotak od imovine, daje se pravo oporezivanja državi u kojoj je nalazi nekretnina od koje se ostvaruje dohotak (primjerice iznajmljivanjem), objašnjava Zuber dodajući da većina ugovora sadrži i posebne odredbe o oporezivanju dohotka koji ostvaruju autori, umjetnici, sportaši, profesori i nastavnici, članovi uprave trgovačkih društava, studenti, umirovljenici. Vjerojatno tek bolje upućeni znaju da je izbjegavanje dvostrukog oporezivanja važno samo tvrtkama koje s inozemstvom razmjenjuju usluge, ne i robe. Zuber pojašnjava kako kod usluga nije uvijek jednostavno odrediti gdje se ona obavlja. Što je društvo razvijenije, to je više raznih usluga, od kreditiranja, autorskih prava, usluga koje se obavljaju putem interneta, pa i Facebooka i što su one sofisticirane teže ih je obuhvatiti, zbog čega ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja postaju sve važniji.

Znaju to i domaći distributeri filmova. Sve velike multinacionalne imaju uređe diljem Europe, pa se filmovi kupuju primjerice preko švedske podružnice jer i SAD i Hrvatska sa Švedskom imaju uređene porezne odnose. Upućeni kažu kako se na taj način uvozi većina hardvera, medicinske opreme, pa i lijekova, jer su porezne stope čak i niže nego kad bi se primijenio ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja.

Kako uopće funkcionira ugovor, koliko tko plaća poreza u razmjeni usluga? Zuber pojašnjava kako se rezidentima Hrvatske istovrsni porez plaćen u inozemstvu uračunava u podmirenje porezne obveze u Hrvatskoj.

Porez plaćen u inozemstvu uračunava se u podmirenje porezne obveze u Hrvatskoj samo do iznosa koliko bi na taj dohodak (ili dobit) iznosila porezna obveza u Hrvatskoj. Kad trgovačko društvo koje pruža usluge u Austriji ili Srbiji u toj državi plati porez na dobit, plaćeni porez uračunat će se u podmirenje porezne obveze u Hrvatskoj, pa će zato platiti manje poreza u Hrvatskoj – tumači Zuber.

Konkretno, ako je naša tvrtka u nekom poslu s Austrijom na izvoz usluge platila porez prema austrijskoj stopi od 15 posto, a kod nas ona iznosi 20 posto, hrvatsko će poduzeće kod kuće nadoplatiti razliku. No, to ne znači da je država na gubitku. Zuber ističe da izbjegavanje dvostrukog oporezivanja nije samo privlačno strancima koji posluju u Hrvatskoj, nego je pretpostavka za snažniji prodor poduzetnika u inozemstvo. Bez te zaštite u inozemstvu bismo bili još nekonkurentniji.