Odnedavno u mirovini, Ivan Grbić i dalje je aktivan u poduzeću koje sad vode njegove kćeri Nives Lovrić i Andrea Teodorović. Rođen sam na selu, moji roditelji su se bavili poljoprivredom i u genima mi je ostala težnja biti farmer. Nakon što sam odradio 20 godina u kombinatu Kutjevo prošavši proizvodni ciklus ratarstva i duhana te posljednjih pet godina radnog staža obavljajući komercijalne poslove i putujući po svijetu, 1990. godine osnovao sam obiteljsko poduzeće. I moja je supruga naslijedila 20 hektara zemlje, pa smo počeli obrađivati 40 hektara, a potom prije 16 godina uzeli u zakup 160 hektara te dalje kupovali zemlju i razvijali posao. Najprije sam napravio pekaru, koja nam je jamčila da ćemo od nečega moći živjeti i to nam je tri, četiri godine bio temeljni izvor zarade – kaže Grbić, koji je 1995. godine od države dobio 160 hektara zemlje u zakup na deset godina. Poslije je ugovor obnavljan svake godine sve dok nedavno nije promijenjen zakon i uveden prioritet lokaliteta. Budući da Grbić ne stanuje i nema registrirano poduzeće u selu Jakšić, gdje je imao zemlju u zakupu, nego u Požegi, prema novom zakonu o zakupu pripalo mu je deset puta manje zemlje.
-
To je vrlo loša politika, veliki novac izdvajamo za hranu koju uvozimo, a imamo milijun hektara neobrađene zemlje, što je grijeh i sramota. Zakone donose ljudi koji nemaju iskustva i ne znaju da se prosječnom plantažom smatra ona od 500 hektara, a naših 20 hektara je sramotno spominjati – kaže Grbić objasnivši da je jeftinije proizvoditi na većim površinama zbog viših prinosa. Grbić d.o.o. bavi se 15 godina sjemenarstvom, ima registriranu doradu sjemenka, surađuje s većinom znanstvenih institucija, ima tri tisuće tona silosnoga kapaciteta i tisuću tona podnog skladišta i sušare, ali je trenutačno u problemima zbog gubitka koncesije.
-
Imamo sjemenarenje u sjemenskom kukuruzu s BC-om, a repromaterijalom, sjemenom vlastite proizvodnje, potpuno opslužujemo od 30 do 50 kooperanata, osiguravamo im pesticide i otkupljamo njihovu robu te im vodimo knjigovodstvo tako da imaju kompletnu uslugu – kaže Grbić. Veće kooperante, koji imaju 30, 50 i više hektara zemlje, poduzeće Grbić d.o.o. prijavilo je kao sjemenske proizvođače koji proizvode sjeme pšenice, soje i kukuruza pod nadzorom.
Oko tri tisuće hektara je pod našom kontrolom, a naša perjanica je proizvodnja buće, bučine koštice i ulja. Prošle godine imali smo oko 250 hektara zasijanih bunđevom – kaže Grbić, čije se istoimeno bućino ulje vrhunske kvalitete, kao i ostali proizvodi, prodaje u sedam trgovačkih centara po Hrvatskoj. Grbić objašnjava da je postupak dobivanja bućina ulja presudan za njegovu kvalitetu, isto kao što je i kod maslinova, jer bučina sjemenka mora biti u što kraćem roku izvadena iz oplošja i pripremljena za preradu da bi se spriječio proces razgradnje, što se događa u vrijeme visokih temperatura. Ako se to ne obavi u najkraćem roku, sjemenka buće klija i sav uloženi trud propada.
- Imamo četiri kombajna za skupljanje koštica buće i dva stroja za zgrtanje u koje smo uložili mnogo novca. Prvi smo u Hrvatskoj prešli na obnovljive izvore energije u sušenju buće, koristimo oklas i otočak kukuruza iz sjemenarstva, što nam je pojeftinilo proizvodnju – kaže Grbić objasnivši da se bućino ulje tek treba pozicionirati na tržištu kao kvalitetna namirnica jer je u posljednjih 50 godina gotovo posve nestalo na ovim prostorima. Nekad se buća uzgajala kao potkultura kukuruza, a područje Požeštine imalo je pet uljara. Grbić d.o.o. posljednjih devet godina proizvodi buću kao osnovnu kulturu, a njena proizvodnja ima ekonomsku opravdanost. No, iako je kvalitetno, bućino ulje je, zbog svoje skupoće, teško plasirati na tržište. Nutricistički je vrijednije od maslinova, bolji je antioksidans jer ima više nezasićenih masnih kiselina, ali je skupo. Koštice današnje sorte buće sadrže 50 posto ulja, a što je veće iskorištenje pada mu kvalitetu. Hrvatska još nema pravilnik o bućinom ulju, primjenjuju se norme za jestivo ulje, ali ćemo zaštititi geografsko podrijetlo bućinog ulja – kaže Grbić, koji ulje prodaje na njemačkom tržištu, a u tijeku su pregovori i s Poljskom.
Najveći proizvođači bućina ulja su Austrijanci, ali Grbić tvrdi da je hrvatsko tlo kvalitetnije od austrijskog, podneblje ima više sunčanih dana i drukčiji raspored oborina te da su hrvatski ratari bolji od austrijskih, pa bi trebalo agresivno iskoristiti te prednosti. Samo u proizvodnji buće tijekom devet godina Grbić d.o.o. uložio je više od pet milijuna kuna, a u tu svrhu u budućnosti namjerava iskoristiti sredstva iz fondova EU.
