Izlaz za nuždu

Kako se približavaju novi grčki izbori raspisani za 17. lipnja, strah od mogućeg razvoja događaja raste sve više. EU se priprema na mogućnost da Grčka izađe iz eurozone, ali nitko ne zna što to sve može donijeti. Događa se prvi put. I prvi put nakon mnogo godina na vlast u jednoj europskoj zemlji mogla bi doći radikalna ljevica.

Premeđa je radikalna ljevica objednana u koaliciji Syriza nedugo nakon izbora početkom svibnja imala nekoliko postotaka prednosti u anketama, Nova demokracija, jedna od dvaju grčkih stožernih stranaka koje se zalažu za prihvaćanje strane pomoći i rezova vezanih uz nju, uspjela se u međuvremenu približiti Syrizi. Koliko god prolazne bile, ankete jasno pokazuju izbezumljenost i opću izgubljenost Grka kada je u pitanju budućnost njihove zemlje. Poniženi su i prestrašeni, zbog čega su radikalne varijante, lijeva Syriza koju vodi nova politička zvijezda Aleksis Cipras i neonacistička Zlatna zora, ostvarile iznenađujuće dobre rezultate na izborima. Na spomenutim je izborima konzervativna Nova demokracija pobijedila sa, za njihove pojmove mizernih, 18,8 posto, dok je radikalna Syriza, koalicija niza lijevih stranaka, postala druga snaga u zemlji dobivši 16,7 posto. Socijalistički PASOK, druga stranka koja se zalaže za prihvaćanje pomoći, bio je treći s 13,1 posto glasova. Nitko nije imao dovoljno za sastavljanje vlade, pa Grke očekuju još jedni izbori 17. lipnja, do kada će Europa drhtati. Ishod tih izbora trebao bi odlučiti ne samo sudbinu Grčke, već i eurozone jer se vodi bitka između Nove demokracije i Syrize, koja je izvrstan rezultat ostvarila upravo na programu odbijanja mrcvarenja iz Bruxellesa.

Karizmatični tridesetogodišnji Cipras, popularno prozvan ‘seksi Aleksi’, preko noći je postao jedno od najspominjanijih imena u Europi i Grčkoj zato što utjelovljuje baš ono što najbolje prolazi kod naroda na koljenima – samouvjerenost, mladost, osvježenje, ponos, čvrste stavove, inat, atraktivnost.

Za razliku od bespogovornog prihvaćanja nemilosrdnih paketa štednje oktroiranih od ‘trojke’ (Europska unija, Međunarodni monetarni fond i Europska središnja banka), Cipras nudi ‘vlastiti’, grčki način izlaska iz krize, ali uz ostatak u eurozoni, dopunjen klasičnim lijevim programom izlaska iz NATO-a, nacionalizacije, prekida otplate dugovanja, preuzimanja banaka i uvođenja poreza od 75 posto na bogate. Koliko je ostatak u eurozoni izvediv pitanje je, teško da mogu imati i ovce i novce. Ako se odluče odbiti nametnute uvjete za pomoć, Grčka će prema svemu sudeći morati izaći iz eurozone i proći kroz bankrot, međutim, ni europsko mišljenje nije objedinjeno po tom pitanju.

Službeno stajalište je i dalje da bi Grčku svakako trebalo zadržati u eurozoni, ali ima i onih koji bi zapravo odahnuli da se riješe tog problema. Načelni konsenzus je kako bi u slučaju radikalne promjene politike u Ateni rezultat bila nesposobnost otplate dugova zbog obustave međunarodne pomoći, potom kaos u državi koji bi trajao barem godinu dana te veliki gubici za niz europskih banaka i investitora u grčki dug. Malo tko sumnja da bi se i jedni i drugi ipak oporavili, prije ili kasnije. Investitori sasvim sigurno prije. Nakon prvotnog šoka Grčka bi napokon imala temelje za novi i bolji početak, a banke bi se već snašle, u najmanju ruku njihove velikodušne vlade bi im pomogle jer ne mogu zamisliti svijet bez banaka.

Postoji i druga nada za Grke – promjena političkog vjetra u Europi. Dolazak Francoise Hollandea na vlast u Francuskoj vjerojatno će dovesti do popuštanja opsjednutosti konceptom štednje, pa možda i stajalište prema Grčkoj, uništenoj raznim paketima štednje zbog čega od početka krize nije izašla iz recesije niti popravila ijedan relevantan makroekonomski pokazatelj, postane blaže. Već se šuška po medijima kako nestaje ujedinjenosti u Europi u vezi s Grčkom. Nijemci i birokrati iz Europske komisije forsiraju i dalje tvrdu liniju, ali Pariz i Rim šalju oprečne signale i nisu tako sigurni. No, mnogo je tu možda. Možda EU samo blefira i odluči nastaviti pomoć Grčkoj usprkos odbijanju štednje. Možda i ne. Možda Grčka bude morala izaći iz eurozone, možda i ne. Možda pobijedi Nova demokracija pa se mlačenje mrtvoga kljuseta nastavi do sljedećih izbora, kad god oni bili. U svakom slučaju, da Cipras razmišlja o ‘opciji Hollande’ postalo je jasno kad je početkom mjeseca zatražio susret s novim francuskim predsjednikom i potencijalnim saveznikom.

Jedno je sigurno – raspad sustava i inzistiranje europskih lidera na štednji proizveli su kontraefekt, očekivano, i lansirali u političku arenu do jučer marginalne stranke. Niz međunarodnih dužnosnika u ovom ‘međuzbornom’ vremenu nastavlja pritisak na Atenu da se drži dogovorenih uvjeta za drugi paket pomoći od 174 milijarde eura, čime samo pogoduju sebi nepoželjnim političkim strujama. Svijet naime, odavno ne vode najsjetljive žarulje u kutiji. ‘Zlatna zora’ vjerojatno je dosegnula svoj optimum imbecilnim programom modeliranim prema Hitlerovom programu, ali zato bi Syriza, nošena energijom i karizmom Ciprasa mogla ostaviti trajniji učinak na grčku politiku, čak i ako ne pobijedi na predstojećim izborima.

Ponavljanje izbora i europska nedokazivost idu im na ruku i jačaju njihovu političku snagu, prema posljednjim anketama procijenjenu na između 20 i 26 posto, s tim da neke daju Ciprasu i 30 posto. Strah koji u kosti Grka tjeraju dvije glavne stranke očito polako daje efekt, pa je borba sve neizvjesnija. Antonis Samaras, šef Nove demokracije, i Evangelos Venizelos, lider PASOK-a, uporno tumače Grcima da će u slučaju pobjede Syrize ostati bez hrane, lijekova, goriva i drugih osnovnih potrepština, što i nije sasvim nemoguće. Veliki uspjeh i priliku za vladanje Cipras duguje i vrlo dobroj artikulaciji prevladavajućih stajališta građana. S jedne strane po svaku cijenu žele spasiti nešto ponosa i ekonomskog dostojanstva, dok s druge čak 82 posto njih ne želi izlazak iz eurozone. Ergo, Cipras nudi ponovno pregovaranje o uvjetima pomoći, ali i ostanak u zajedničkoj valuti, iako zna koliko je to nerealan spoj. Anketi pokazuju kako Novu demokraciju preferiraju građani stariji od 60 godina, Syrizi su pohrli mahom mladi, najteže pogođeni stopom nezaposlenosti višom od 20 posto i petogodišnjom recesijom.

Samaras se biračima pokušao dodvori prizivanjem mogućnosti rastezanja rokova za ispunjenje ciljeva štednje u slučaju da se recesija pogorša, ali Cipras ni otprilike nije ‘zelen’ koliko ga protivnici, a to su gotovo svi ostali u Grčkoj i EU, pokušavaju prikazati. Teza kako jeftinim populizmom pokusa iskoristiti trenutak i zgrabiti vlast tek je djelomično točna, njegovo ponašanje politički je vrlo promišljeno.

Grčka je u takvoj situaciji da ima malo što još izgubiti (niz obveza države poput povrata poreza, investicija i isplata dobavljačima lijekova već je suspendirano jer ponostaje novca), ponižena je i svedena na međunarodni protektorat, što može biti i prednost u pregovorima. Osim toga prijetnja koja proizlazi iz prestanka otplate dugova veća je i šira od Grčke, čega su Europoljani, premda povlače iznimno neinteligentne poteze, vjerojatno ipak svjesni. Strah može funkcionirati u raznim smjerovima ako ga se zna iskoristiti. ‘Seksi Aleks’ je tako nedavno upozorio Europu kako je ‘eurozona lanac od 17 karika, i ako jedna pukne, cijeli je lanac uništen, zbog čega je apsurdno misliti da se može uništiti Grčku i sačuvati lanac’.

Odbijanje trenutačnih uvjeta središnji je element njegovog programa i odstupanje bi bilo političko samoubojstvo, a i Cipras je svojim izjavama odbacio takvu mogućnost. Nametnute mjere okarakterizirao je kao ‘nehumane i barbarske’, dodavši kako je riječ o ‘eksperimentu, neoliberalnom šoku koji njegovu zemlju tjera u humanitarnu krizu’. Jednako je jasno odbacio i novu ‘ideju’ Europoljana o kombiniranju rezanja i rasta, konstatacijom da ‘imate ili jedno ili drugo, ne možete imati oboje’.

Osvrnuo se i na banke, najveći problem Grčke, zapravo cijelog svijeta. ‘Ako se ovaj eksperiment nastavi u Grčkoj, bit će izvezen i u druge zemlje zato što rat u Europi nije između država ili naroda, već između snaga rada i nevidljivih snaga financija i banaka’. Interesantno, ni Cipras, ni itko drugi, zasad nije potegnuo pitanje stvarnog duga Grčke. Točnije, koliko u trenutačnom dugu iznosi ukupna glavnica, koliko kamate i koliko je dosad Grčka već isplatila. Izrazito zadužene i siromašne afričke zemlje mogu vjerojatno poslužiti kao dobar putokaz odgovoru jer su neke tobože strašno zadužene države pozajmici odavno platile i prebacile. Samo ne dovoljno. Procjenjuje se, primjerice, da je Afrika od 1970. do 2003. dobila 540 milijardi dolara zajmova, od čega je otplatila 580 milijardi, ali je zbog pustih kamata ostala svejedno dužna još nekih 300 milijardi.

Što god pričali i koliko god skrivali, u Uniji se pripremaju na mogućnost izlaska Grčke iz eurozone, a Nijemci, tamošnja središnja banka točnije, samouvjereno tvrde kako se to može izdržati uz ‘pravilno upravljanje krizom’. Netko oprezniji ipak bi bio svjestan činjenice da bi to bio prvi takav scenarij u povijesti, što znači da je sve otvoreno i da stvari lako mogu izmaknuti kontroli. Dovoljna je panika velikog broja ljudi i posljedična navala na depozite banaka da nastane kaos u cijeloj Europi. O širim aspektima da se i ne govori. Jedno je jasno, sve je manje onih iz političkog establišmenta koji olako otpisuju Ciprasa kao mladog, naivnog populista i šarmera bez pokrića, sve više onih koji od njega strepe.