MOTIVIRANJE Spremni na odricanja ako ih Milanović uvjerljivo objasni

Ulaskom u EU dobivamo kredibilitet, što je za nas kao zemlju dužnicu iznimno važno jer ćemo se moći zauživati po nižim kamatama. Ima stvari na koje naši izvoznici ne mogu utjecati, prije svega to je kritično stanje u čak pet zemalja eurozone u koje hrvatske tvrtke najviše izvoze.

Pitanje je trebamo li biti bogati gazde u svojoj kući ili siromašni lideri u regiji. To isticanje liderstva nije dobro ni za međusjedne odnose jer nitko ne voli da se netko stalno uzdiže i naziva liderom. Aktualni ministar nije na to konkretno odgovorio, ali je istaknuo nedovoljnu iskorištenost fondova EU. Prošlu smo godinu završili sa samo 37 posto iskorištenosti fondova IPA. Novac je tu, samo ga treba uzeti. A uzeti ga možemo preko projekata, kojih nemamo dovoljno. Stoga smo oduševili svaki tjedan na tom području pratiti rad ministarstava, a na red će doći i lokalne zajednice. Kao političar nije propustio naglasiti da je Vlada iznimno dobro radila u proteklom razdoblju te da nam zahvaljujući tome nije pao ni kreditni rejting.

Babić je podsjetio da ulazimo u EU u njegovoj najgoroj fazi te da mnogi govore kako će se EU raspasti. Isto tako, oni koji su predvidjeli ulazak Hrvatske u eurozonu nekoliko godina nakon pristupanja Uniji, sada to više ne spominju. Berizzi je istaknuo da nije sve tako crno-bijelo te da od 17 zemalja u eurozoni, njih čak 10 nije bilo u recesiji ove godine. Postavilo se pitanje hoće li i uvjeti financiranja biti bolji kada uđemo u Europsku uniju, odnosno hoće li se sniziti kamate na kreditne, koje su danas bitno više nego u Uniji. Boris Cota je ustvrdio da bi se to moglo dogoditi ako Vlada ustraje u fiskalnoj konsolidaciji i reformama, što će rezultirati manjom stopom rizika, a slijedom toga bi i kamate trebale pasti.

Na kraju okruglog stola jedna od sudionica upitala je Berizzija što nam može savjetovati s obzirom da više nemamo dovoljno vremena da dostignemo standarde EU. Berizzi je odgovorio kako je teško na kraju puta, odnosno u zadnjih 14 mjeseci davati savjete i da nam može reći ono što i sami znamo, a to je da moramo biti više konkurentni. Nemojte ulazak na tržište EU doživljavati kao prijetnju i opasnost nego kao priliku i izazov. Svima je bilo bolje nakon što su ušli u EU, pa tako bi trebalo biti i vama. Ako ne odmah, onda za dvije, tri godine – uvjeravao je nazočne Berizzi.

Babić se osvrnuo i na suradnju znanosti i gospodarstvenika te ustvrdio kako je akademska zajednica u Hrvatskoj začahurena i ne pušta nikoga unutra. Zato se događa da ljude sa sveučilišta moramo prilagođavati najmanje šest mjeseci do godinu dana na poslu. Taj je prosjek u Europskoj uniji od tri do šest mjeseci, a u SAD-u oko mjesec dana. I to je razlog zašto akademska zajednica mora mnogo više surađivati s poduzetnicima, kako bi bila u tijeku s potrebama i trendovima na tržištu.

Jedan od zahtjeva hrvatskih izvoznika prema Vladi je i provođenje europskih standarda u nadzoru uvezene robe na hrvatsko tržište s ciljem afirmacije kvalitetnih domaćih proizvoda i smanjenja uvoza robe i usluga loše kvalitete. Isto tako, traže afirmaciju izvrsnosti i promicanje uspješnih, daljnje jačanje HBOR-a kroz povećanje temeljnoga kapitala te detaljnu studiju utjecaja ulaska Hrvatske u EU i program pripreme poduzetnika na uvjete poslovanja u Uniji. Hrvatski izvoznici, piše u deklaraciji, pozdravljaju dosadašnje napore Vlade u vezi sa smanjivanjem nelikvidnosti i poboljšanjem funkcioniranja pravne države i očekuju nastavak napora u tom smjeru.

Darinko Bago istaknuo je u svom završnom govoru da je cilj bio ukazati novoj Vladi na poziciju u kojoj se nalaze hrvatski izvoznici. Željeli smo im naglasiti probleme s kojima se susrećemo i nadamo se da su to primili na znanje. Premijer nije motivator. Nemamo, dakle, premijera koji zna motivirati, nemamo ni povijesne podloge da nas motivacija gurne prema optimizmu. Znači li to da trebamo dići ruke? Tanja Pureta, vlasnica Ramira, tvrtke za poslovno savjetovanje, misli da se sve može popraviti.

Kad je o poduzetnicima riječ, premijer treba redovito komunicirati s njima jer jedino oni mogu zemlju izvesti iz krize. Poduzetnici već dulje ulažu velik napor kako bi i u krizi poslovali pozitivno i zadržali radna mjesta. Na tome im treba čestitati i zahvaliti. Zatim treba isticati dobru praksu, koje u Hrvatskoj uistinu ima, kako bi se podigla opća razina poslovne kulture i tako dale smjernice svima koji žele uspješno raditi. Treće, sve mjere koje se provode trebaju se objasniti u širem kontekstu ostvarenja ciljeva i dobrobiti koje donose, koliko god trenutačno bile teške.

Poduzetnike najviše motiviraju iskrenost, vizija i odlučnost te postavljanje smjernica i održavanje priznanja za dobar rad. Tako će osjećati da ih se podupire u aktivnostima, što gospodarstvu može donijeti samo dobrobit i konkurentnost. Skoko, međutim, upozorava na to da je strah najčešća emocija koju je vlast izazvala među poduzetnicima: strah od novih nameta, zakona koji prijete oduzimanjem privatne imovine i sankcijama. U takvim okolnostima poduzetnici idu na sigurnu, konzervativnu i provjerena rješenja u strahu da ne naprave pogrešku, što izaziva odustajanje od inicijativa, nikako razvoj i poduzetnički zamah.

Pošek dodaje da nam baš sve informacije govore da je strah na mjestu, da je povlačenje u sebe, zatvaranje u vlastitu čahuru i pokušaj pukog preživljavanja primjereno način ponašanja te da nije trenutak za velike individualne pothvate, nego za spašavanje onoga što se spasiti dade. Čak i da je premijer održao najmotiviraniji i najoptimističniji govor, to bi bilo samo znakovito, ali naposljetku nerealno. Naime, taj bi ‘znak’ pao na tlo koje poduzetnici mnogo bolje razumiju: porezi, prirezi, kamate. Ako se na tom tlu nešto ne dogodi, ti će znakoviti biti ono što zapravo jesu, samo simboli koje naši oduvijek skeptični ljudi vrlo dobro znaju pročitati.

Optimizmom ne pristi ni life coach Tatjana Divjak. Svjesna je da je premijer naslijedio zemlju u očajnom stanju, no veći je problem nedostatak samomotivacije. Naravno da nas treba motivirati, ali tu energiju, želju, volju da pokrenete zemlju morate imati u sebi. Pitanje je ima li to premijer. Kaže da se uvijek vraća jednom od najboljih motivacijskih govora u filmskoj povijesti. Al Pacino svojoj ragbijaškoj ekipi u filmu ‘Any Given Sunday’ tri minute prije kraja kaže otprilike: ‘U igri i životu vrlo je malo stora za pogreške. Pola koraka prekasno ili pre rano – ili ga uopće ne napravite; pola sekunde prebrzo ili prerano – ili loptu ne ulovite, sve to čini razliku. Važan je svaki osvojeni centimetar, to čini razliku između pobjede i poraza, života i smrti. Ili ćemo kao tim osvojiti centimetar po centimetar terena i pobijediti ili ćemo kao pojedinci odustati i umrijeti.’

Tko nakon takva motivacijskoga govora ne bi ‘poginuo’ na terenu? Možda čak i Hrvati. Širi kontekst kako bi mogli razumjeti čemu svi težimo, zbog čega se u neke segmente više ulaže i što se time želi postići, kakav je rezultat provedenih aktivnosti, hoće li se one nastaviti ili će se nešto mijenjati. Odgovori na ta pitanja ljudima pružaju osjećaj smisla njihova rada, što pozitivno utječe na njihovu motiviranost jer svatko želi sudjelovati u nečemu što vodi prema željenom cilju. Ako su svrha i ciljevi jasni i potencijalni, ljudi će pozitivno reagirati i na mnogo nepovoljnih odluka.

Mnogi primjeri pokazuju da ljudi prihvaćaju smanjenje plaća, odgodu ulaganja u stvari koje doživljavaju poslovno potrebna ako znaju zašto se to radi, koji se rezultat očekuje te približno vrijeme kad će i njihove potrebe doći na red. Važno je i da se ljudima daje redovita informacija o rezultatima provedenih aktivnosti kako bi znali ide li sve u željenom smjeru ili su potrebne korekcije. Objašnjava Pureta temelje motivacije, dodajući da je premijer lider čije smjernice, upute i informacije trebaju i očekuju svi. O njegovoj posvećenosti da ljudima prikaže pozitivnu sliku budućnosti uz jasan plan kako je ostvariti i da osigura potrebne i istinite informacije ovisi motiviranost svih građana da aktivno sudjeluju u izvršenju plana, bilo pristajanjem na nepopularne odluke bilo aktivnim angažmanom na postizanju cilja.