Istraživanja

Otkad je u travnju prošle godine otišao iz Adris grupe, ime Želimir Vukina nije se pojavljivalo u javnosti sve do prošlog tjedna kad je imenovan predsjednikom Nadzornog odbora Eurocable Groupa. Njegovo imenovanje na taj položaj obavljeno je u sklopu kadrovskog osnaživanja vodstva kompanije – i u Upravi i u Nadzornom odboru, a s ciljem rasta i razvoja kompanije.

U hrvatskim poslovnim krugovima Želimir Vukina je dobro poznat jer je u karijeri imao važne uloge u tri velike kompanije, Plivi, Luri i Adrisu, i to u svim slučajevima u razdoblju njihova intenzivna rasta i pozicioniranja na tržištu.

Rođen 1961. u Vukovaru, diplomirao je na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i karijeru je počeo u Plivi potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća. U 12 godina provedenih u tome farmaceutskom divu obnašao je mnogo voditeljskih funkcija, od voditelja izvoza veterinarnih proizvoda preko direktora programa farmaceutike do člana Uprave 1995., nakon osam godina u kompaniji.

U to je vrijeme Pliva proživljavala zvjezdane trenutke, čija je kruna bio izlazak na zagrebačku i londonsku burzu, za što se i Vukini pripisuju nemale zasluge. Njegovi tadašnji suradnici kažu da je bio iznimno ambiciozan i ustrajan u ostvarivanju svojih planova te da je kao član Uprave potaknuo inicijative zbog kojih je Pliva postala jedna od najuspješnijih hrvatskih kompanija.

Na poziv Luke Rajića Vukina 1999. ostvaruje svoj prvi veliki transfer u karijeri i odlazi na čelo Lura grupe. Njegov je prvi zadatak na tome mjestu bio restrukturiranje kompanije, odnosno spajanje više članica Grupe u jedinstvenu kompaniju. Bez obzira na velike otpore u Bjelovaru i Zadru uspješno je spojio zagrebački Dukat, bjelovarsku Sirelu i Zadarsku mljekaru.

Kad je taj posao završio i time učinio Luru najvećom hrvatskom mlječnom industrijom, postavilo se pitanje o daljnjim potezima. Kao glavni strateg Lurina razvoja Vukina se nije našao na istoj valnoj duljini sa svojim poslodavcem. Iz tog je vremena ostala nikad potvrđena, ali ni demantirana, priča da je Luka Rajić odlučio prodati Luru i da je Vukina sve pripremio za prodaju rovinjskom Adrisu, ali da se Rajić iznenada predomislio i odustao od prodaje.

U svakom slučaju, Vukina i Rajić su se razlišili zbog različite vizije tvrtkine budućnosti. Rajić je smijenio cijelu Upravu, a Vukina je novi posao našao upravo u Adris grupi, koja je u to vrijeme poslovanje intenzivno počela širiti na turizam.

U Adrisu grupi Vukina je ušao u Upravu kao član zadužen za razvoj. Kao i prije u Plivi i Luri, u Adrisu se, u kojem proveo devet godina, istaknuo ambicioznošću u guranju svojih ideja.

Međutim, nakon dolaska Kristiana Šustara na čelo Maistre Vukinina uloga u Upravi Adris grupe izgubila je na važnosti, a on se, kaže nam sugovornik upoznat s njegovim radom u Adrisu, ‘teško mirio s time što su mu smanjene ovlasti i mogućnost odlučivanja’.

U travnju prošle godine Vukina je dao otkaz, pokazavši tako da se više ne može složiti s politikom kompanije. Sve do prošlog tjedna, kad je kao veliko kadrovsko pojačanje od Tihomira Tolja preuzeo funkciju predsjednika Nadzornog odbora Eurocable Groupa, nije bio poslovno angažiran. Osim što se dokazao u upravama velikih tvrtki, Vukina ima i veliko iskustvo u radu nadzornih odbora jer je bio NO-ima Zagrebačke banke, Maistre, Tiska i Zagrebačke burze. Ipak, ljude koji ga poznaju pomalo je iznenadila vijest o njegovu imenovanju jer smatraju da je njegov prirodno okružje uprava, a ne nadzor, odnosno da je najbolji tamo gdje se donose konkretne poslovne odluke.

Osim poslovne strane Vukina ima razvijen osjećaj za pomoć onima kojima je najpotrebnija. Četiri godine bio je član Upravnog vijeća Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj i među zlatnim je donatorima Dječjeg doma Zagreb u Nazorovoj.

Lik i djelo: 1961. rođen je u Vukovaru, 1995. ulazi u Upravu Plive, odakle 1999. odlazi u Luru, 2002. postaje član Uprave Adrisa, u kojem ostaje do 2011., 2012. imenovan je predsjednikom Nadzornog odbora Eurocable Groupa.

Dok ne zaživi san o velikom zagrebačkom Tehnopolisu, hrvatski start-up poduzetnici sreću mogu potražiti u Ljubljani. Filozofija tamošnjeg tehnoparka, kao i svih koji omogućuju inovativnim tvrtkama da lakše prebrode start je zadržavanje ‘job maker’ u zemlji i privlačenje novih.

Kada se iz zagrebačkih baraka dode na slovensko Silicijsko Brdo, teško je povjerovati da jedna i druga lokacija nose naziv: Tehnološki park. Zagrebački tehnološki park, iako je osnovan 1994., dvije godine ranije od slovenškog, još uvijek je tek zaboravljena oaza nekolicine poduzetnika inovatora na rubu Končarevoga kompleksa, a u gabaritima, u kakvim bi uistinu trebao biti, živi samo u glavama entuzijasta na čelu s Marijanom Oža- nićem. U ljubljanskom pak predgradu, na lokaciji Brdo, raste i buja veliki moderni Tehnološki park kojeg se ne bi posramile najrazvijenije zemlje.

U start-up inkubatoru je 40 do 45 tvrtki, ali ne uspiju sve. Rok za uspjeh koji je obećan poslovnim planom je tri godine. Uspješni nakon tri godine postaju pridruženi članovi.

Kompleks naizgled običnih poslovnih zgrada u sebi krije stotine malih visokotehnoloških tvrtki, čiji su osnivači mahom mladi ljudi koji se više ne boje neuspjeha. Važno je pokušati. Kao da se duh Silicijske doline preselio na ljubljansko Brdo. Na istom mjestu su fakulteti, istraživačko-razvojni laboratoriji nekih velikih kompanija, fondovi rizičnoga kapitala… Sve što je potrebno da mladi i neiskusni, ali inovativni poduzetnici s ‘onom’ idejom i poslovnim planom uspiju i to ne u Sloveniji, već globalno.

Unutar kompleksa veličine 61 tisuću kvadratnih metara (u usporedbi s 1300 zagrebačkih) punog ureda, dvorana i laboratorija atmosfera je potičajna i opuštena.

No, kako je to sve uspjelo u Ljubljani, a nije u Zagrebu? – Svi planeti su se poklopili da se to dogodi – kaže direktor Iztok Lesjak, stišavajući psica koji s njim dolazi u ured.

Softverski inženjer s magisterijem iz ekonomije, koji je ranije radio na Institutu Jožefa Štefana, slovenskom pandanu Rudera Boškovića, vodi Tehnološki park od osnutka. Jezgru su oformili devedesetih godina istraživači s Instituta koji su na području informacijsko-telekomunikacijskih tehnologija, zaštite okoliša i automatizacije u industriji radili projekte za tržište, kojima se potom pridružila i biotehnologija, a 1996. su od projekta postali tvrtka.

No, pravi uzlet dogodio se 2007. kada je počela gradnja postojećega kompleksa na Brdu. Lesjak je tada uspio s(p)retnim lobi ranjem od Grada Ljubljane najprije ishoditi zemljište za Park, uvjerivši istodobno Vladu da iz strukturnih fondova EU povuče sredstva za njegovu gradnju. Ukupna je vrijednost investicije bila gotovo 43 milijuna eura, od čega je država uložila osam milijuna, od kojih je 80 posto došlo iz fondova EU. Ostali potrebni kapital uz hipoteku dala je Kreditna banka Koper.

Danas je vlasnička struktura Parka takva da Grad na račun zemljišta drži gotovo 70 posto udjela, Institut Jožefa Štefana ima 15 posto, a manje udjele Nacionalni institut za biologiju, Kemijski institut te tvrtke Iskra sistemi, Lek i Iskratel.

U start-up inkubatoru je 40 do 45 tvrtki, ali ne uspiju sve. Rok za uspjeh koji je obećan poslovnim planom je tri godine. Oni čiju ideju tržište nije prepoznalo u tom roku napuštaju Park i svoje mjesto prepuštaju drugima, a uspješni nakon tri godine postaju pridruženi članovi. Omjer redovnih (inkubiranih) i pridruženih je sada gotovo podjednak.

Naša je misija skratiti proces postav-

Fokusirani na azijsko tržište. Jedna od najnovijih tvrtki u Tehnološkom parku Ljubljana je Breenga, pola godine stara tvrtka koja je lansirala interaktivnu uslugu oglašavanja. Lani je pobijedila na 6. slovenskom forumu inovacija u Ljubljani, što joj je bila i ulaznica za Tehnološki park.

Tako smo dobili kredibilitet, ali morali smo proći inicijacijski obred – poslovni plan i prezentaciju. Tehnološki park nam pomaže s kontaktima, imamo lakši pristup tržištu, uvijek možemo dobiti savjet, a isto tako ukazuje nam na stvari koje sami možda ne bismo vidjeli – opisuje svoje iskustvo Žiga Jenko, jedan od dva svašlansnika. Riječ je o novoj usluzi u oglašavanju koja omogućava oglašivaču da kroz brendirane sadržaje (igre, kvizove i sl.) dopre do ciljane skupine koja preko pametnih telefona igra neku igru na javnim zaslonima i zauzvrat dobiva mobilne kupone.

Trenutačno pokrivaju četiri najveće kinodvorane u Ljubljani, gdje oglašivačima daju mogućnost da kroz igre postignu interakciju gledatelja s brendom. Strategija im je fokus na azijsko tržište jer je masovno i ima razvijenu kulturu korištenja pametnih telefona. Potkraj travnja otvorili su u Hong Kongu demonstracijski kutak u sveučilišnom inkubatoru, imaju zastupnika u Pekingu za kinesko tržište, a otvaraju tržišta Indije i Japana.

Iztok Lesjak vodi Tehnološki park od osnutka. Jezgru su formirali devedesetih godina istraživači s Institutu Jožefa Štefana koji su na području informacijsko-telekomunikacijskih tehnologija, zaštite okoliša i automatizacije u industriji radili projekte za tržište, kojima se potom pridružila i biotehnologija, a 1996. su od projekta postali tvrtka.

Da bi tehnološki park dobro funkcionirao na istom mjestu moraju biti svi faktori koji su potrebni za uspjeh, a kapital je jedna od ključnih karika. Najstariji je Horizonte Venture Management, čije je prvo ulaganje bilo u tvrtku Bia Separation koja se bavi plazmidnom biotehnologijom, a RSG Capital je poznat i u našim krajevima. Ukupno su dosad VC fondovi uložili više od 30 milijuna eura u tvrtke Tehnološkog parka.

Zemanta, jedna od poznatijih tvrtki iz Parka, koja razvija dodatak koji pomaže blogerima u traženju slikovnih i drugih materijala, dobila je prvi kapital od Seedcampa, kasnije su u nju uložili i VC fondovi, a sada imaju menadžment u New Yorku i Londonu, a istraživačko-ravnoj dio u Ljubljani.

Na početku je postotak uspjeha bio vrlo visok jer nije bilo, kako kaže Lesjak, toliko poduzetničke drskosti. Oni prvi su bili 200 posto sigurni da će uspjjeti – dodaje. Sada je mnogo više pokušaja i šansi. Ljudi dolaze i osnivaju tvrtku za koju već znaju kome će je prodati za nekoliko godina, što prije nikome nije bilo ni na kraj pameti – kaže Lesjak, dodajući kroz smijeh da je prije znak zrelosti bio odlazak u vojsku, a sada osnivanje vlastite tvrtke. U Sloveniji se na godinu pojavljuje oko 120 novih start-up tvrtki. U Tehnološkom parku svake godine imaju oko 60-70 prijedloga za nova poduzeća, od čega 30-40 novih uključuju u rad. S druge strane, 10-15 tvrtki svake godine umire.

U Ljubljani žele vrh tehnološke piramide. Gotovo 50 posto tvrtki sada je iz ICT industrije, a 60 posto je vezano uz računala, automatizaciju i softver, preferiraju se čiste tehnologije i novi materijali, ali ako dođe netko iz druge djelatnosti s visokotehnološkim proizvodom dobro je došao, a imaju otvorena vrata i za strane tvrtke. Ako nema generiranja novih inovativnih tvrtki koje imaju potencijal nove tehnologije, kaže Lesjak, uvijek ćemo biti samo sljedbenici, a ne kreatori nečeg novog. U brojekama, u Ljubljani su izračunali da na svaki euro koji država uloži u takav projekt u tri godine dobije natrag četiri eura kroz porez. Filozofija tehnoparkova koji omogućuju inovativnim tvrtkama da lakše prebrode start je zadržavanje ‘job makera’ u zemlji i privlačenje novih. Dok ne zaživi san o velikom zagrebačkom Tehnopolisu, hrvatski start-up poduzetnici sreću mogu potražiti u Ljubljani.