Osvojena stranačka struktura

Karamarko je već doveo HDZ do startne pozicije za obnovu. I sad je pred svojim najtežim političkim ispitom – može li tu osvojenu stranačku strukturu ispuniti novim sadržajem?

Zbog svih tih razloga očekivanja od stranačkoga izbornog pobjednika Tomislava Karamarka iznimno su velika, članovi i simpatizeri stranke od njega očekuju obnoviteljsku, gotovo mesijansku ulogu. Može li novi šef HDZ-a odgovoriti tim izazovima obnove stranke i preoblikovanja hrvatske političke scene? Iznimno dobru osnovu za obnovu stranke Karamarko i njegov stožer stvorili su već kroz unutarstranačke izbore. Nisu osvojili samo čelno mjesto stranke, već cijelu stranačku strukturu, 97 posto mjesta u središnjim tijelima stranke – u Predsjedništvu i Središnjem odboru. Jedino je zamjenik predsjednika Drago Prgomet izabran iz tabora koji je bio protivnički u izbornoj kampanji. No, on je kandidat kojeg bi svaki šef poželio u timu, koji je najviše politički napredovao kroz kampanju i vjerojatno tu neće biti prepreka su-radnji. Drugo, ta stranačka struktura osvojena je iz baze, iz županijskih ogranaka, koji su dobili na važnosti i motivaciji. Time je kroz izborni proces Karamarko već promijenio i probudio stranku, doveo je do startne pozicije za obnovu. I sad je pred svojim najtežim političkim ispitom – može li tu osvojenu stranačku strukturu ispuniti novim sadržajem? Može li iskoristiti trenutačnu motivaciju u stranci da u trećem desetljeću postojanja pretvori HDZ u hrvatsku narodnjačku stranku s prepoznatljivom demokršćanskom jezgrom, kao što je najavljivao u kampanji, kao što je to sustavno javno elaborirao njegov stranački kolega Davor Stier, koji je prema kapacitetu konceptualnog razmišljanja danas vjerojatno najjači političar na cijeloj domaćoj političkoj sceni.

Novi sadržaj stranke, umijeće korištenja ljudi i umijeće timskog rada ispitu su na kojima će Karamarko proći ili pasti kao šef stranke na sljedećim stranačkim izborima. Sve ostalo su samo taktičke izvedenice: hoće li Jadranka Kosor i Vladimir Šeks biti smijenjeni s potpredsjedničkih mjest Sabora odmah ili nešto kasnije? Što će biti s Darkom Milinovićem, Domagojem Miloševićem ili Andrejom Plenkovićem? Obnovljeni HDZ nužno mora dobiti nova lica, ali uspješnost novog šefa neće se mjeriti po tome koliko je ljudi smijenio ili nije smijenio, već po tome koliko će ta nova lica moći nositi novi sadržaj, novi profil stranke. Bude li Karamarko vodio stranku na taj način, a prve najave upravo to sugeriraju, oni koji su kapacitirani, oni koji to mogu, priključit će se pobjedničkom timu. Oni drugi će prirodno otpadati, kako to obično biva kad se mijenja stara i stvara nova struktura. Bude li se, pak, bavio kadroviranjem i vođenjem stranke na način Sanadera, Kosor ili Šekska, past će već na sljedećim stranačkim izborima.

Na nacionalnoj političkoj sceni izbor Karamarka na čelo HDZ-a nosi poruku izgradnje ozbiljnije oporbe. On može biti politička protuteža vladajućem lijevom dvojcu predsjedniku Josipoviću i premijeru Milanoviću, što Jadranka Kosor objektivno nije mogla. S predsjednikom Josipovićem se, dok je bio ministar, često razilazio, ali u tim je razmimoilaženjima uvijek bilo obostranoga političkog respekta. S premijerom Milanovićem dosad se nije izravno sučeljavao, ali premijer može očekivati da Karamarkova oporba poziciju neće biti na razini političkih doskočica. I iz oporbe Karamarko može pridonijeti jasnijem pozicioniranju u odnosima prema budućoj srpskoj političkoj strukturi koja se slaže nakon izborne pobjede Tomislava Nikolića. I iz oporbe može poticati vlast na promišljenost i budnost. A to je vlasti tako dobrodošlo.

I dr. sc. Dario Hrupec, fizičar s Instituta Rudera Boškovića, pita se je li normalan. Matematički gledano, navodi, odstupa od prosjeka ne za jednu nego čak za dvije standardne devijacije ni gubitak posla. Obišao sam danas Muzej mučenja (The Torture Museum) u Amsterdamu. Strašno je vidjeti što su ljudi jedni drugima bili u stanju činiti, uglavnom zbog vjere (iako ne samo zbog vjere). Protjerivanje iz grada spominjem zbog Barucha Spinoze, nizozemskog filozofa koji je protjeran iz Amsterdama zbog svojih svjetovnih uvjerenja. Drugi slavni Nizozemac, humanist Erasmo Roterdamski, usudio se kritizirati Katoličku crkvu još u 16. stoljeću. I on je, naravno, protjeran, a lomača je snašla njegova prevoditelja Louisa Berquina, kao što se u naše vrijeme Salman Rushdie spasio, dok su prevoditelji ‘Sotonskih stihova’ u Japanu i Italiji ubijeni. Erazmovo najpoznatije djelo ‘Pohvala ludosti’ sjajna je kritika ljudskog društva koju vrijedi čitati i danas. Gubljenje posla spomenuo sam zbog Isaaca Newtona koji bi istog časa izletio s Trinity Collegea u Cambridgeu da se, kojim slučajem, usudio reći ono što ga je jako mučilo – sumnjao je, naime, u kršćansko učenje o Svetom Trojstvu. Zanimljive pojedinosti te priče možete naći u knjizi autorice Kerrie Logan Hollihan, čiji je prijevod objavljen upravo ovih dana: ‘Isaac Newton i fizika za mlade’. Naime, povijesni kontekst iz biografija velikih znanstvenika nešto je što uvijek guraju pod tepih oni koji rado ističu kako su svi veliki znanstvenici bili i veliki vjernici, primjerice Galileo, Newton i Einstein.

Povijesni kontekst doista je bitan. Nekad se za isticanje ludosti tipa ‘nisam vjernik’ gubila glava. U kasnija se vremena gubio posao. Zanimljivo je spomenuti da je i Einstein bio u poziciji (još u mladosti) da ne dobije posao ako ne popuni rubriku formulara – vjeroispovijest. Njemu se to tada činilo glupim pa je rubriku ostavio praznom. No prijatelji su ga uspjeli uvjeriti da nešto ipak upiše jer inače neće dobiti posao. Tada, a to nije bilo tako davno, nije uopće bilo zamislivo da nemate vjeroispovijest. Moram biti pošten i priznati da ni Galileo, ni Newton ni Einstein nisu potpuno odbacili ideju Boga. Imali su svoje viđenje vjere, na zgrajivanje službene Crkve, naravno. Da su živjeli u današnje doba, vjerojatno bi si dopustili više slobode i rekli što doista misle. No oni koji veličaju velike znanstvenike kao velike vjernike svjesno prešućuju važni dio priče.