Od nekih glazbenika svijet uporno očekuje izvrsne ploče i inovativne singlove, a oni zapravo nemaju potrebe smisliti ništa novo jer se i ovo što rade dosta dobro prodaje. Čak i kada naprave pomak, shvate da zapravo jednak uspjeh mogu ostvariti i u poznatijem izričaju. Bolje je kad nema iznenađenja. Keane je jedan od takvih bendova.
Njihov posljednji album (koji je, vidi čuda, zasjedao na vrh britanske top-ljestvice) ne nudi apsolutno ništa novo. Odnosno, ako i nudi, ne bih znala jer nisam uspjela do kraja poslušati to mrcvarenje. Kao i kod Artic Monkeys, od kojih je čovjek nakon izvrsnog pomaka s albumom ‘Humbug’ očekivao čuda koja bend s idućim albumom nije postigao, i Keane je pokazao dašak inspiracije s albumom ‘Perfect Symmetry’ i dosta dobrom pjesmom ‘Spiraling’, no vratio se na poznan, jako dosadan teritorij.
Artic Monkeys makar su bili pošteni pa su se na svoj račun prilično zafrkavali – nazvali su album ‘Suck it and See’. Keane, s druge strane, zvuči kao da je mrtav ozbiljan u predstavljanju svog osrednjeg materijala. ‘Silenced by the Night’ prvi je singl, a lako se prepoznaje jer je trenutačno jedna od najzamornijih pjesama na radiovalovima.
