Home / Lifestyle i trend / HRVATSKA NAPOKOA PRIPREMILA ZAKON O ZELENIM AUTOMOBILIMA

HRVATSKA NAPOKOA PRIPREMILA ZAKON O ZELENIM AUTOMOBILIMA

je producent koji ne živi samo od putovanja. – Nakon 13 godina putovanja sponzori mi napokon pokrivaju troškove, no od toga nisam napravio biznis. Ukupno sam od prodaje knjige zaradio oko 2500 eura, pa na putopisne knjige gledam kao na skupe posjetnice – kaže Veličan, autor knjiga ‘Meni je svaki dan nedjelja’ (pješačko iskustvo od Petrograda do Pariza), ‘Odavde do Tralala’ (putopis iz Kine) i najnovije, ‘Doma je lijepo, svugdje je najljepše’ (pješice od Hrvatske do Sahare). Prošle godine četiri je mjeseca lovio ribu na Aljasci, a ove dva mjeseca kani provesti s Indijancima u Wyomingu. Ekipa o kojoj pišemo ne putuje rastrošno, rijetko potroše više no što bi dali iz vlastitog džepa. Jer ako spavaš po hotelima i jedeš u restoranima, udaljen si od izvora. Veličana je put od Hrvatske do Sahare tijekom četiri mjeseca stajao oko 2500 eura.

– Putovanja se teško financiraju, djelomično zbog krize, a djelomično jer se kod nas još nije razvila kultura putovanja kao u nekim drugim zemljama Europe i svijeta. Događa se da moram sama financirati putovanje pa katkad sponzori ‘ulete’ poslije. Katkad uopće ne ‘ulete’. Nema tu neke posebne zarade, ljudi koji se bave ovim poslom rade to ponajprije iz velike ljubavi. Kod nas mediji i odgojno-obrazovne institucije nisu posebno propagirali da se putujući može učiti i duhovno izgrađivati pa se mnogima pogrješno činilo da je to samo za ‘odabran’. Ako se uspoređujemo s nekim drugim zemljama koje potiču mlade da putuju svijetom prije nego što se zaposle, mi smo tek u pelenama – smatra Dvina Meler, koja je proputovala 121 zemlju i nakon knjige ‘Za sve je krv Tom Sawyer’ priprema novu pod izdavačkom palicom V.B.Z-a ‘Nepodnošljiva lakoća putovanja’.

Slijedeći je njezin pothvat dva i pol mjeseca putovanja džipom po središnjoj Aziji.

Ako govorimo o literarnim vrijednostima današnjih putopisa, valja biti realan i odvojiti ih od književnosti s visokim standardima. S time se slaže i književni kritičar Gordan Nuhanović, ističući da današnji putopisi pokušavaju uhvatiti što više sadržaja u što kraćoj jedinici vremena i da je dinamika kretanja na prvome mjestu. – Danas nema dubljeg uvida u kulturu naroda, kao što se nekada moglo čitati u knjigama Željka Malnara. Dojmovi nisu loši, no ne može sve ostati na tome, mora postojati i neka literarnost izraza – smatra Nuhanović. Njegov kolega Kruno Lokotar, književni kritičar i urednik u AGM-u, naglašava da su putopisi trenutačno popularni, očito se radi o vrsti koja ne odumire i o tome da TV programi ne mogu zamijeniti tekst i uvide dobrog autora.

– Putopisi su oduvijek slobodna forma, podnosi su razne žanrove, pa je u toj njihovoj rastežljivoj žanrovskoj prirodi i ključ vitalnosti. Nemam dojam da postoje paradigme koje bi se mogle uspoređivati na relaciji nekad – danas. Putovati je postalo lakše, ali napisati dobar putopis nimalo lakše nego prije, jer on je u oku i nogama putnika. Prije dosta godina za časopis Godine nove koji sam tada uredio Igor Lasić napisao je putopis iz Magadana na temelju informacija s interneta. To je nova vrsta putopisa ili e-putopisa jer putnik nikada nije kročio ni na rusko tlo – komentira Lokotar.

Čovjek kojem se ne mogu osporiti hrabrost, ludost, duhovitost, avanturistički duh i kultura putovanja jest Robert Pauletić. Kolega ga zovu ‘novim Malnarom’. Nije od onih koji gomilaju države, ne putuje u više zemalja odjednom, već izabere jednu, pa je kompletno propušta i maksimalno doživi. – Kad sam 2003. nudio ‘Nepal u 77 priča’ jednom uglednom izdavaču da ga uvrstim u svoj asortiman, odgovorio mi je da putopisi ne idu baš nikako, da je to književna vrsta u izumiranju, da ne želi da moja knjiga skuplja prasnu na policu. Inzistirao sam na tome da bez rizika uzme pet komada pa je pristao. Nakon što smo izišli s jumbo-plakatima na kojima je pisalo samo ‘Robert Pauletić piše knjigu’, tih pet komada prodao je u jedan sat, pa me zvao i naručio još 50. ‘Nepal’, a godinu dana poslije i ‘Brazil’, pokrenuli su ‘revival’ putopisa u Hrvatskoj. Sva tri moja putopisa (treća je Himalaja) dosegla su drugo mjesto na nacionalnim top-listama publicistike – kaže Pauletić, dodajući da je s ekstremnim putovanjima završio, da putopise neće objavljivati bar još nekoliko godina jer je slijedeće čega će se uhvatiti u literarnom smislu pisanje romana koji se poslije može ekranizirati.

– Dovoljno sam se smrznuo i napatio na Himalaji sa Stipom Božićem te poslije sam na Antarktici i Južnom polu da bi me vukla neka želja za daljnjim mučenjem i iskušavanjem svojih granica – zaključuje Pauletić. Putopisna je scena živnula, neke stvari koje se događaju su dobre, neke pak idu u pogrešnom smjeru. Dobra je što su se neki kvalitetni pisci uspješno pozicionirali, hrpa klinaca se izborila za kolumne na manje ili više posjećenim portalima. Neki od njih su dobri, neki baš i nisu, ali taj je trend općenito dobar jer kvaliteta može isplativati samo iz kritične mase. Da bi dobio nekoliko vršnih putopisaca, moraš ih hrpu eliminirati. Kako kaže Veličan, današnji putopisci rođeni su 100 godina prekasno da bi otkrivali svijet i 100 godina prerano da bi otkrivali nove planete. No valja priznati da rade posao iz snova u kojem se isplati imati skupu vizitku.