Vratimo se na vaše prvo natjecanje, kako je to izgledalo?

Jedina organska petrokemijska u zemlji značila bi da je riječ o kompaniji od državnog interesa. Otegnota okolnost je to što petrokemijska industrija traži blizinu izvora nafte i plina.

Tvrtka u dugogodišnjoj agoniji očekuje spas od države i banaka, a trenutačno je u završnoj fazi izrade programa restrukturiranja. Konačno rješenje je privatizacija, jer nije realno očekivati da se država bavi proizvodnjom ulja.

Vjerojatno ima šansu, jer je i nakon otvaranja stečaja nastavila raditi. Prihvaćena je odluka da se dio financijske imovine tvrtke proda na tržištu. U roku godinu dana financijski bi mogla opet biti na zdravim nogama.

Sobne ubuduće profitabilno poslovati, zaslužuju novu priliku. No, vlasnici i menadžment moraju biti spremni na ozbiljne promjene u načinu vođenja i upravljanja tim društvima, u skladu sa zahtjevima onih koji ih spašavaju – kaže Perić.

S druge strane, oni koji spašavaju tvrtke, bila to država, investicijski fondovi, FGS-ovi, privatni investitori, banke, vjerovnici, moraju biti mnogo zahtjevniji i aktivniji u praćenju realizacije restrukturiranja i dostizanju postavljenih ciljeva.

Perić napominje da su prošla vremena dugovječnih tvrtki, svi mogu propasti, nema smisla održavati nešto samo zbog tradicije.

Ekonomski analitičar Damir Novotny naglašava da je glavni kriterij tržište, koje jedino može odgovoriti ima li tvrtka proizvod koji može uspješno plasirati. Svaka od tvrtki koja je sada u problemima uvjerena je da ga ima. Ali kamen iz Jadrankamena nije jedini na tržištu, a brendovi Dalmacijavina još su lakše zamjenjivi. No, upravo je za te tvrtke Radimir Čačić najavio da će nastaviti proizvodnju, jer su to kvalitetni proizvodi. Za Vjesnik je, pak, zaključio da se ne može spasiti upravo zato što nema ‘kvalitetan proizvod i tržište’.

U Dalmacijavini, gdje je država dopustila da se gomila porezni dug, s pravom se trebaju zapitati zašto država ne uđe u vlasništvo kao što je učinila u Badelu 1862. Novotny smatra da bi u takvim tvrtkama država trebala brzo konsolidirati poslanje i prodati udjel. Unatoč problemima u kojima su se zatekli Jadrankamen i Dalmacijavino, Novotny smatra da imaju veće šanse za spas od Brodospita budući da brodogradnja nije uspjela preživjeti ni u ostatku Europe. Za Dioki je, pak, otegnota okolnost to što petrokemijska industrija traži blizinu izvora nafte i plina.

Za razliku od Jadrankamena, gdje je stečaj pokrenuo direktor Vedran Vilović, ni direktor Dalmacijavina Ivan Matković ni radnici još nisu za stečaj. Uvjereni su da se problemi mogu riješiti raznim modelima privatizacije, koji uključuju radničko dioničarstvo (ESOP), a ono, pak, strateškog partnera, koji može biti i država.

Iz Vlade su se, pak, ponajviše angažirali oko Jadrankamena, gdje je bilo i najviše buke, pa je Vlada u dogovoru s ostalim vjerovnicima sastavila plan restrukturiranja. Na taj bi način ‘novi’ Jadrankamen trebao dobiti nove vlasnike, jer su vjerovnici, među kojima su najveći banke, pristali zamišljati potraživanja za vlasničke udjele, a pristali su i na to da ulože dodatna sredstva u restrukturiranju i proizvodnju.

Medijski vrlo izložen bio je i slučaj Dioki. Bivši većinski vlasnik Robert Ježić potpisao je sporazum o vlasničkom restrukturiranju kojim su ključni vjerovnici – Hypo banka, Zaba, Raiffeisen banka te HEP i HŽ – pretvorili potraživanja u vlasničke udjele, a on je ostao na jedan posto udjela.

Izgledi za spas su srednji, iako je to jedina organska petrokemijska u Hrvatskoj (koja je bila i velik izvoznik), pa je riječ o kompaniji od državnog interesa.

I Tvornica ulja Čepin u dugogodišnjoj agoniji je agoniji i očekuje spas od države i banaka. U završnoj je fazi izrada programa restrukturiranja, koji će predstaviti najvećim vjerovnicima, Vladi i bankama. U Čepinu smatraju da mogu opstati na tržištu zbog visokokvalitetnog proizvoda i dobre tehnologije. Konačno je rješenje privatizacija.

I Transadria vjerojatno ima šansu, jer je i nakon otvaranja stečaja nastavila raditi. Prihvaćena je odluka da se dio financijske imovine (udjeli u Luci Šibenik, Trans Riju i slovenskoj tvrtki u kojoj ima udjela) prodaju na tržištu. Stečajni upravitelj Zdravko Čupković uvjeren je da bi tvrtka u roku godinu dana financijski mogla opet biti na zdravim nogama: – U mjesec i pol dana u stečaju tvrtka je postala likvidna, plaća račune, obveze državi i plaće radnicima – kazao je Čupković.

Radnicima je predstavio i novi ustroj, prema kojemu će uz centralu u Rijeci i glavne filijale Zagreb i Šibenik, Transadria dobiti još jednu glavnu filijalu u Slavonskom Brodu, zbog dobrih rezultata tamošnje poslovnice i očekivanja da će porastiti obujam poslovanja. Broj radnika smanjiti će za još deset do 15, koliko ih je, prema Čupkoviću, steklo uvjete za umirovljenje, a ostalima će ugovori biti produljeni, premda nekima samo do srpnja, kada se ukida dio poslovanja na graničnim prijelazima.

Velik broj slučajeva očito bi mogao biti riješen modelom stečaja s preustrojem, ali radnici u njega malo vjeruju. – Hrvatska stečajna praksa potvrđuje da se iza takozvanog preustroja krije likvidacija tvrtke – smatraju radnici Dalmacijavina.

Novotny smatra da bi Jadrankamen i slične tvrtke mogle biti spašene kad bi se promijenio stečajni zakon uvođenjem instituta nagodbe vjerovnika i dužnika pod nadzorom suda ili prisilnom nagodbom. Stečajevi sada (pre)dugo traju i najčešće završne likvidacijom, što bi trebao biti tek zadnji korak. Stečaj sam po sebi nije loš, to je proces pročišćenja nakon kojeg tvrtka može nastaviti uspješno poslovati. Pevec je takav primjer.

Promjene zakonodavstva koje je najavio ministar financija Linić idu upravo u tom smjeru. Najvažnije je uvođenje prisilne nagodbe vjerovnika i dužnika, čime bi se trebala sačuvati djelatnost poduzeća koja imaju ekonomskih izgleda za opstanak. Tako bi se omogućio dogovor s vjerovnicima: dio dugova ide u otpis, najmanje 50 posto mora se vratiti, a poslovanje dužnika podvrgava kontrolu vjerovnika tijekom dogovorenoga roka. U prvoj fazi stečajnog postupka može se tražiti i strateški partner. Samo do tog stupnja treba preživjeti.