Za sve u životu nama muškarcima kriva je žena. I to tuda. Žena moga najboljeg prijatelja kriva je što sam se zaljubio na prvi pogled. U Istru. Dok oni nisu počeli živjeti zajedno, nisam obilazio taj mo-drozeleni poluotok jer sam obiteljski bio vezan za srednjodalmatinske otoke. A onda smo kasnoje-senske večeri prije o-ho-ho godina, vraćajući se iz njezina Rovinja, banuli u Tinjan. Sam Bog zna kako smo dospjeli u to mjesto dvadesetak kilometara od Pazina i zašto smo ušli u lokalnu konobu.
Prva prostorija bila je uređena u najgorem socrealističnom stilu, sa šankom sagrađenim od kombinacije jeftinog lima i još jeftinije plastike, loše kopije drva. Lijevo su bila vrata u prostoriju sa stolovima i stolicama u istom stilu, a desno… Desno je, shvatili smo nekoliko sati poslije, bio ulaz u raj. Ondje smo sjeli na tvrde klupe oko masivnoga se-ljačkog, u najboljem smislu te riječi, stola, najudalje-nijeg od velikog otvorenog kamina.
— Hoćete li i jesti ili ćete samo piti? – pitao je gazda noseći nam jastuke za fine gradske ‘pozadine’. – Jeli bismo – odgovorili smo. Vratio se za nekoliko trenutaka i na stol nam stavio pehar s vinom, čašama, kruhom, pršutom, sirom, maslinama i zdjelicama maslinova ulja. – Stiže i ostalo – kratko je rekao te odmah donio platu punu debelo rezane pancete, sirovih komada ombola (sušenih otkoštenih svinjskih kotleta) i kobasica.
