Home / Tvrtke i tržišta / Rizik od ignoriranja

Rizik od ignoriranja

Problem je u tome i što su klasični mediji, ponajviše televizija, znatno jeftiniji u usporedbi sa Zappadom i jasno je kako s jednom kampanjom na TV-u klijent može pokriti široku ciljnu skupinu i po nižjoj cijeni. Filozofija je ‘ajmo trpati onamo jer je ondje najsigurnije, a i ne moramo biti pretjerano kreativni kao u onlineu’. No pitanje je koliko je to zaista istina, koliko iz njihove ciljane skupine zaista doživi njihovu poruku. I mnogim predsjednicima Uprave još treba objasniti što je to Facebook ili koje su sve mogućnosti interneta te da to nije uzaludno trošenje novca.

Treba li svaka kompanija imati profil na Facebooku? U Hrvatskoj je u prosjeku milijun i pol ljudi na Facebooku aktivno jedan sat na dan. Iz toga se vidi kako je jasno da je to sjajan medij za interakciju i oglašavanje. Danas je više od dvije tisuće kompanija službeno aktivno na Facebooku i bit će ih još.

Kompanije katkad kažu da im treba Facebook ‘jer su svi ondje’. To se ne može nazvati strateškim ciljem. Učinkovost se ne mjeri brojem fanova. Pitanje je kakva je interakcija, koji su ciljevi komunikacije itd. Možda samo deset posto kompanija zna što radi na društvenim mrežama.

Važno je tko sjedi u marketingu kompanije. I agencije zatim trebaju educirati klijente o tome što se sve može napraviti. Na Facebooku možeš najbolje mjeriti interakciju i reakciju.

Da, klijenti često pitaju koji je njima tu ROI. Ja im kažem, ROI u ovom slučaju nije Return on Investment (povrat ulaganja), nego Risk of Ignoring (rizik od ignoriranja). Mediji mogu najlakše mjeriti učinkovitost, a u svim drugim sektorima važno je postaviti strategiju te prema njoj usmjeravati komunikaciju. No ja bih se vratio na usporedbu Hrvatske sa zapadnim tržištem. Vani se u viralne kampanje ulažu na milijune dolara. To za mene nije viral. Mislim da smo mi tu sjajni jer praktički nemamo ni približno toliko velike proračune.

Teško je objasniti da je rezultate kakve klijenti očekuju nemoguće ostvariti s proračunima koji su na raspolaganju. Da bi nešto bilo uspješno, morate imati i Facebook Adse i Google Adse, a na kraju krajeva i vrijeme i ljude koji će raditi na kampanji. Primjera koji su tako genijalni da se dijele praktički sami od sebe jako je malo. Uglavnom, iza viralnosti ipak stoji veći novac. Facebook se pokazao super za portale. Manji portal s Facebooka vuku čak i oko 80 posto prometa, što se direktno pretvara u zaradu jer ona pak ovisi o posjećenosti. Zato je bitno da fanove odvuku na web-stranicu. Tvrtke koje nisu web-portali na Facebooku moraju drugačije funkcionirati. Konkretno, privući kupce u offline trgovine. Agrokor preko Konzumove stranice na Facebooku nudi ekskluzivne ponude samo za svoje fanove, čime se postavljaju novi trendovi u targetiranom poslovanju.

Kad tvrtke krenu same u ‘strategiju’, uglavnom im kažem ‘reko sam vam’, ali, naravno, to ne kažem. (smijeh) Naime, još treba proći vrijeme dok ne shvate da im strategiju društvenih medija ne može osmišliti ni provoditi netko tko je donedavno, ne znam, bio mali od printera. Dovedu se u situaciju da imaju golem balast fanova koje su nekim čudom skupili, ali koji ne sudjeluju u interakciji. Naravno, Facebookov algoritam napravi svoje i fanovima se stranica više ne pojavljuje. Imam klijenata kojima sam ‘liječio’ stranice i prvo bih maknuo ljude koji su to dotad radili i zatražio, koliko je to moguće, neovisnost i povjerenje.

Tvrtke danas imaju malo više razumijevanja. Počeli su shvaćati da priča nije u skupljanju sto tisuća fanova. Klijenti moraju znati da su im uzaludni fanovi koji su tu radi nagradnih igara, a ne radi brenda.

Da, oglašivači moraju shvatiti da nagradne igre više nisu učinkovite i da treba smišljati nove načine interakcije s korisnicima.

Facebook se kao platforma neprestano mijenja. Konkurencija je danas veća, nije dovoljno ponuditi nagrade ni sadržaj kao prije, već igrati na neku drugu kartu, možda na emocije, na esenciju brenda… I mi smo morali naučiti što se može, što ne može.

Da, morali smo proći te ‘dječje bolesti’. Ako želite biti uspješni u nečemu, morate biti drugačiji. Morate napraviti nešto zbog čega će vas primijetiti. Originalnost je nužna i jedina formula za uspješnu online kampanju. I, naravno, ne smijete si dopustiti kopiranje jer će korisnici to brzo prepoznati i osuditi. Uostalom, kopiranjem nećete uspjeti, nego ispasti smiješni. Nama je najveći problem u tome što ni klijenti ni agencije nisu dovoljno zreli. Proračuni neće biti veći kad netko od velikih shvati da mora uložiti više novca nego onda kad cijeli ekosustav bude dovoljno zreo da ga apsorbira. Nitko od nas nema kapacitet realizirati proračun od, bubam, deset milijuna kuna.

Marketinška agencija ne nudi ‘community’-menadžment jer su to dvije odvojene stvari (iako ne bi trebale biti). Sinkronizacija tih dvaju odjela komplicirana je i često se dogodi da offline i online kampanje nemaju veze jedna s drugom. A koliko je važan online svijet (a to polako shvaćaju i klijenti), dovoljno dokazuje to što svatko od nas svaku informaciju najprije traži na Googleu.

Ja već dugo nisam sreo brend-menadžera koji ne vjeruje u online. Problem je što je kod nas pravo životinjsko carstvo. Svega je previše, teško brend-menadžeri uopće mogu znati koga i za što odabrati.

Nije li to agencijin posao? Ne bi li ona trebala biti ta koja pročenjuje što je za klijenta dobro, a što nije? Da, ali to je sugestija, a ne nužno i realizacija.

Ipak, rezultati na neki način dokazuju kredibilitet. Kod nas ne postoji digitalna agencija koja posluje deset godina. Tržište je mlado. Naravno da brend-menadžeru nije lako odabrati komu povjeriti novac. Povlačenje je onda prirodna reakcija.

Ali teško je reći da će, ako je neka kampanja uspjela,