Najviše problema stvara nam stajalište Ministarstva zdravstva koje i biljku s 0,2 posto THC-a smatra drogom, iako ga za zloporabu treba biti više od 20 posto. Nužni su vizija, želja te povezivanje s drugim tradicionalnim proizvođačima. Tako bi cijela priča bila isplativa. Naše je ministarstvo prepoznalo i poduprlo industrijsku proizvodnju kanabisa. Bilo je i pokrovitelj Simpozija o konoplji. Prema UN-ovoj povelji svaka zemlja koja se želi baviti medicinskim kanabisom mora osnovati agenciju u ministarstvu zdravstva koja to nadzire i regulira. Bivša Jugoslavija bila je prava sila u proizvodnji konoplja, odmah iza Rusije i Poljske. Danas nema ni sjemena ni znanja.
Industrijske i medicinske proizvodnje za svoju ‘avangardnost’ bore se na svim područjima gospodarske i vanjske politike. Opet, s druge strane, među najvećim proizvođačima danas su Kina, Čile, Rusija, Ukrajina, Mađarska, Poljska – mahom nekadašnje totalitarističke zemlje koje se još do kraja nisu riješile naslijeđa državnog upravljanja. Iznimka je jedino Francuska.
Pa gdje je tu onda računica? Prvo, bitno je unaprijed osigurati kupca iz EU-a. Prosječna europska cijena konvencionalnog sjemena za prehranu je 1,2 eura, a ekološkog 1,8 eura, a do njega dođete šest mjeseci nakon sijanja. Hladno prešano ulje od kanabisa, pak, postiže cijenu od 30-ak eura za litru. Austrijanci su svoju računicu napravili osmišljavanjem cijelog sela u Alpama ukrašenog konopljinim listovima u kojem se nudi hrana na bazi te biljke, prodaju bezbrojni suveniri, odjeća, užad, bilježnice i papir, torbe, kape i sve drugo što vam može pasti napamet. Oko kanabisa bez THC-a napravljena je cjelovita turističko-gospodarska priča. Ipak, treba naglasiti kako svaka članica EU ima svoja specifična, pa i apsurdna, pravila. Tako Nizozemac smije uvesti u Veliku Britaniju lijek od kanabisa ili ulje, ali Britanac ga ne smije kupiti i uvesti. Priča o kanabisu komplicirana je upravo toliko koliko je i biljka korisna.