Specijal

Bijedi, Hollande neće stoga imati previše razloga za slavlje, čeka ga niz problema, i kod kuće i u Europi. Najveći je problem, odnosno onaj koji svaku politiku najviše boli, visoka nezaposlenost, posebice u segmentu mlađe populacije, tvrdoglav pokazatelj na čijim su leđima mnogi premijeri i predsjednici slamali zube. Socijalistički kandidat ima sve na svojoj strani, valja mu samo 6. svibnja gurnuti loptu preko crte, u čemu bi mu trebalo pomoći i do 14 posto prednosti koliko mu predviđaju ankete za drugi krug. Unatoč razbicanosti Sarkozyjeve kampanje na niz tema kako bi ‘ispipao’ gdje su mu najbolji izgledi za povlačenje glasova, srž je sukoba s Hollandeom u drugačijim gospodarskim vizijama Francuske.

Prvi je neoliberal okolnostima prisiljen na manje uzmakne prema socijalnom, drugi socijalist prisiljen na uvažanje kapitalističke realnosti. Temeljna je razlika Hollandeov labaviji pristup proračunskom trošenju, što je u izravnoj opreći sa Sarkozyjevom mantrom štednje i rezanja, preuzetom od susjeda Nijemaca i utjelovljenom u nedavno dogovorenom europskom fiskalnom paktu koji članice eurozone obvezuje na strogu proračunsku disciplinu.

Upravo je Hollandeovo deklarirano neslaganje s dotičnim ugovorom razlog uznemirenosti Euroljana i animoziteta prema mogućem novom predsjedniku.

– Ako pakt ne sadrži mjere za rast, ne mogu preporučiti njegovu ratifikaciju – izjavio je njemačkom Handelsblattu, dajući jasno do znanja kako bi teško dogovoren fiskalni pakt mogao pasti u jednoj od zemalja koje su ga najviše gurale.

Nije da Hollande ne bi smanjio deficit i to sve, samo mnogo postupnije, na nulu do 2017., ali namjerava podignuti poreze bogatima i pozabaviti se bankama, redom dobi razlozi za uspahirenost tržišta i njihovo navijanje za konzervativnog Sarkozyja. Bankare je zabrinula najava odvajanja maloprodajnog bankarstva i onoga vezanog uz financiranje realnog sektora od špekulativnog investicijskog bankarstva, nalik na Volckerovo pravilo u Americi (banke ne smiju špekulirati za svoj račun i tako se indirektno koristiti državnim jamstvom stabilnosti sustava). U jednoj stvari dvojac se ipak približio, međutim, u različitim modalitetima. I jedan i drugi pozvali su na veći angažman Europske središnje banke, s tim da je Hollandeov zahtjev malo radikalniji; želi da ECB pozajmljuje izravno državama, ne njihovim bankama i da zadrži niske kamate.

– Ne bismo bili tu gdje jesmo da je ECB od početka grčke krize intervenirao kupnjom njihova duga ili jamstvima za pozajmljivanje drugim državama – rekao je. Banka je od svibnja 2010. kupila 214 milijardi eura državnih obveznica, ali od banaka na sekundarnom tržištu jer prema zakonu ne smije izravno od vlada. Sarkozy je malo nježniji, on je sugerirao deprecijaciju eura, no i to je bilo više za dnevno-političku upotrebu nego od srca. Svako pozivanje ECB-a na još veće uključivanje u dužničku krizu znači jasan sukob s Njemačkom, kojoj je i dosad višeno previše, pa i u tom pogledu Nijemci vjerojatno preferiraju Sarkozyja kao manje od dva zla.

Netom prije prvog kruga Hollande je napravio još jedan iskorak prema širim masama, najavom podizanja zakonskog minimalca koji je Sarkozy zamrznuo na pet godina u namjeri jačanja francuske konkurentnosti.

Unatoč prijašnjem izbjegavanju teme, socijalist je ipak odlučio dati još malo vjetra u leđa samomu sebi, obećavši ‘mali poticaj u okvirima mogućnosti ekonomske situacije’ minimalnoj nadnici, a izjava je, prema svemu sudeći, bila usmjerna na razvijanje rastuće potpore kandidatu tvrde ljvice Jean-Lucu Melenconu i privlačenju njezovih potencijalnih birača. Bi li u malo drugačijim okolnostima Hollande imao tako dobre izglede za konačnu pobjedu, veliko je pitanje s obzirom na neke od njegovih nadimaka i dojam koji ostavlja.

Zvali su ga Flanby, po pudingu od karamela, ‘živući sljezov kolačić’ i ‘gospodin Mala šala’, a njegova stranačka kolegica Martine Aubry prošle je godine izjavila da nema muda. Jedan od njegovih popularnijih nadimaka bio je ‘gospodin Royal’, nakon što ga je bivša izvanbračna partnerica i majka njegovo četvero djece Ségoléne Royal porazila na unutarstranačkim izborima za predsjedničke izbore 2007. Ni ove godine ne bi imao šanse da Dominique Strauss-Kahn, bivši direktor Međunarodnoga monetarnog fonda i prvotni kandidat, nije optužen za silovanje u njujorškom hotelu prošle godine.

Definitivno nije stvar u njegovoj karizmi, jednostavno su okolnosti bile povoljne, nešto kao Jadranka Kosor. Uotoliko postaje jasna dubina Sarkozyjeve nepopularnosti, svaki iole ozbiljniji predsjednik s lakoćom bi pomeo ovakvog protivnika, koji ne samo da osobno ne ulijeva sigurnost i strahopoštovanje nego na političkom planu nikada nije obnašao dužnost u vladi (velik minus kod Francusa) i koji je više od deset godina bio predsjednik Socijalističke stranke u jednom od njezinih gorih izdanja. Te je minuse, doduše, vješto preokrenuo u svoju korist i napravio sjajan PR, igrajući jednako vješto na ono što mu se zamjera kao i na sasvim suprotnu, eksplozivnu i drsku narav svog protivnika.

• Da bi vas izabrali, morate najprije biti poraženi. Da bi vas voljeli, prvo morate patiti – poetično je izjavio svojedobno. – Ožiljke, udarce i činjenicu da ti ništa nije dano, to ljudi cijene.

Hollande je u utrku ušao sa znatnom prednošću, no ona se tijekom kampanje istopila, uvelike zbog mudroga Sarkozyjeva izbjegavanja ekonomskih tema gdje mišljenje glasača ide u korist protivniku i inzistiranju na tipično ‘desnim’ temama sigurnosti, imigracije, terorizma i sličnog.

Jačanje ekstremne ljevice vođene Melenchonom isto je odlilo dio glasova pa će sama završnica biti neizvjesnija nego što se činilo. U korist Hollandevoj konačnoj pobjedi ide dobro pogođen sve jači lijevi sentiment Francusa, utvrđivanje simpatija lijevo orijentiranih birača i koherentno opredjeljenje protiv bogate elite, što je svakako palo na plodno tlo. Analitičari smatraju da je Francuska zrela za ‘normalnog’ predsjednika i odmak od ekscentričnih tipova poput Mitteranda i Sarkozyja. I baš će tu pasti njegova presuda, u odgovoru na pitanje žele li zaista Francuzi ‘običnog’ ili još jednoga ‘posebnog’ predsjednika.