Ovdje imate tu bizarnu situaciju da je na vlasti navodno lijeva koalicija koja je prema ekonomskoj praksi još konzervativnija od prijašnje i prave parlamentarne opozicije zapravo nema. Kad je riječ o sindikatima, ‘mainstream’ je zaista impotentan, međutim, imam dojam da situacija u posljednjih pet godina ide na bolje, iako presporo. Od studentskog prosvjeda, preko Prava na grad do neuspješnih velikih prosvjeda u ožujku prošle godine, ali nedostaje neka kohezivna snaga koja će ih održati i usmjeriti…
Da, makar postoje neke dodirne točke, OWS se eksplicitno pozivao na Tahrir kao svoj uzor, Izraelci su marširali s transparentima ‘Walk like an Egyptian’, događaju se stvari koje su donedavno bile nezamislive.
To je slično prosvjedima u Hrvatskoj, ako se sjećate, kada je jedina zajednička bila želja za rušenjem vlade Jadranke Kosor i čak da se to uspjelo postići, bilo bi, kao i u Egiptu, pitanje što poslije. Najviše su od toga profitirali laburisti i don Ivan Grubišić, koji su samo preuzeli tu antineoliberalnu retoriku, ali nedostaje netko tko će uskočiti u tu prazninu i napraviti pravu promjenu. Kod nas donedavno nije bilo radničkog solidariziranja od tvrtke do tvrtke, ali i to se mijenja, vidimo to na primjeru Dalmacijavina, Jadrankamena i Konstruktora gdje se radnici ipak pokušavaju zajedno boriti.
Pa nadam se.
Klasičan je slučaj Ghandi, iako neki smatraju da je on zapravo bio nasilniji dovođenjem u pitanje samog funkcioniranja kolonijalističkog sustava. U tom smislu mislim da je moguće nenasiljem postići neke stvari, kao što je bio slučaj studentske blokade kod nas gdje nije bilo nijednog slučaja izravnog nasilja, premda je postojala neka vrsta nasilja onemogućavanjem nastave i ministra u provedbi zakona, ili OWS-a u Americi. S druge strane, iskustvo Crvenih brigada ili Frakcije cr-
