Riječ je o manjim pomacima, ne o istinskoj promjeni. Ovaj ‘meki’ pristup nije dao neke velike rezultate. Onda opet nedavno nasilje u Egiptu i Libiji također nije donijelo željene rezultate. Prvim pitanjem tražite da kažem ‘da, potrebna je neka vrsta nasilja’, a drugim ispada da ni to nije dovoljno.
U ovim konkretnim situacijama nije dovoljno, no pitanje je može li se uopće bez nasilja. U slučaju Ghandija, pa i Mandele, iza njih je bila jedna velika količina nasilja. Nekad je deklaratorna razina nenasilja zapravo nasilje u smislu da se ne prilagođavaš sustavu i da ga dovodiš do urušavanja. U nekim državama Latinske Amerike velike promjene nisu došle velikim nasiljem, ali ako me pitate je li neka ključna promjena uopće moguća, da ne vjerujem u to, onda ne bih niti radio, niti djelovao niti živio.
Dakle, je li moguća bez nasilja? Već sam pokušao odgovoriti, i jest i nije. Nije moguća bez nasilja jer vidimo da pokrete često kooptiraju oni protiv kojih je usmjeren, ali je moguća bez nasilja zato što su neki pokreti uspjeli izvojevati određene pomake. Nije glavna dilema između nasilja i nenasilja, nego što će jedno i drugo proizvesti, što poslije.
Kako vidite razvoj kapitalizma, mislite da će se urušiti, prilagoditi, promijeniti…? Postoji ona teza Frederica Jamesona da možemo zamisliti sve, pa i kraj svijeta, ali ne i kraj kapitalizma, jer su tržišni odnosi sve isprepleli, pa čak i međuljudske odnose. Ali ako je budućnost kapitalizma, onda budućnosti neće biti.