ARBITRAŽA

Nejednako opterećeni Preopterećenost pravosuđa kao novost ‘otkriva’ gotovo svaka nova vlast, nude se nova rješenja i na kraju se ne dogodi ništa ili se dogodi malo toga dobrog. Točno je da su sudovi opterećeni, ali to ne vrijedi za sve jednako, kao što ni razlozi sporosti na svakom sudu nisu jednaki. Općenito može se tvrditi da su neažurni svi sudovi nacionalne razine (znači i Visoki trgovački sud i Vrhovni sud), a od onih u prvom stupnju najveći su problemi u onima najvećima, Zagreb je na vrhu. Već se nekoliko godina uz jaku medijsku potporu promiče postupak medijacije kao mirnog rješenja sporova koji svakako ima rezultate, ali oni nikako nisu spektakularni. Dodatno, treba reći da oduvijek postoji i mogućnost nagodbe pred sudom koja također daje određene rezultate, makar ni oni nisu spektakularni.

Svi oni koji se ne nagode i ne pristupe medijaciji, a nisu ugovorili arbitražu kao izvansudsko rješenje s mnogo sudskih obilježja, nastavljaju postupak u kojemu svatko do maksimuma iskorištava sve zakonske mogućnosti. Konkretno, onaj tko ne želi platiti, uvijek odugovlači, računajući pri tome i na to da osnivači i direktori trgovačkih društava ne odgovaraju za dugove tog društva (za razliku od obrtnika), što je sadašnje zakonsko rješenje koje bi se izmjenom propisa lako moglo promijeniti.

Zašto država gubi sporove Arbitraža nije nikakva novost ni kod nas ni u stranim pravima. Međutim, treba jasno reći i što je glavni razlog zbog kojeg se često zasire od arbitraže. To je problem nemogućnosti žalbe na odluku arbitraže te uporabe mnogih izvanrednih pravnih lijekova koji inače u parničnim postupcima postoje, uz jako ograničenu mogućnost (koja u praksi gotovo da i ne postoji) pobijanja pred sudom. Ako je točno da u pravilu država gubi sporove, onda bi trebalo rješavati uzrok, a ne posljedicu. To znači da bi trebalo provjeriti zašto se državno odvjetništvo (prethodno obraćanje kojem je uvjet da se uopće smije pokrenuti parnicu) u pravilu i ne osvrće na ponuđenu nagodbu – mirno izvansudsko rješenje. Znači da će sada (ako najavljeno rješenje postane zakon) u sudskom postupku državno odvjetništvo kao zastupnik države predlagati arbitražu, i to nakon što se pret hodno ogušilo na prijedlog za mirno rješenje.

Nadalje, prema istom kriteriju trebalo bi provjeriti zašto zastupnik države u pravilu odgovarač postupak – nalaže li to netko ili je to neka vrsta autonologa ili autocenzure. Vrijedilo bi provjeriti i je li ikad itko bio pozvan na odgovornost jer je država na kraju zbog zateznih kamata i troškova postupka platila više nego da je platila na vrijeme (prema našim saznanjima nije).

Nepotrebno forsiranje S druge strane, svatko tko ne plati dug nego se umjesto toga odluči vjerovnika prisiliti na sudski postupak, mogao bi, ako postupak izgubi i dužnik u međuvremenu ode u stečaj, odgovarati za dug ili dio duga osobnom imovinom (osnivača i/ili predsjednika uprave). Nijedan od tih problema arbitraža ne može riješiti, a da se oni prihvate (sigurno bi bilo moguće nabrojiti još mnoge) teško da bi arbitraža bila konkurentna učinkovitom pravosuđu. Forsiranje arbitraže i nije baš pravo rješenje. Štetu koja je učinjena pravosuđu i posebno trgovačkim sudovima i njihovu ugledu, nažalost, gotovo da nije moguće popraviti – ugled se teško stječe, a jako lako gubi. Sve to ne znači da su arbitraže loše, nego da im se ne smije davati važnost koju objektivno nemaju i ne mogu imati.