Malo je tko od generacija nakon Drugoga svjetskog rata uspio izbjeći priču o ‘američkom snu’ koja se uporno propagirala svijetu u medijima. Što je točno taj san, nije lako sumirati, no ako se mora, vjerojatno bi uključivao sljedeće: imati puno lijepih i skupih stvari, marljivo raditi za sebe i svoju obitelj, biti svoj šef, makar šefić, štovati Boga i biti zahvalan domovini koja ti je omogućila takav napredak bez presedana…
Zapravo zvuči kao nešto s čime bi se i prosječni Hrvat mogao lako poistovjetiti, premda valja imati u vidu da prosjek u ovom slučaju zaista nije indikativan, odnosno da velike varijacije ovise o obi, obrazovanju, klasi, sredini, spolu, odgoju i drugim sociološkim i psihološkim faktorima.
Kapitalistički sustav kao jedinu istinsku mjernu jedinicu nudi novac i opipljiva dobra, sve ostalo uglavnom je samo simpatična nadogradnja, često okupana u dubokom licemjerju. Što bi, dakle, analogijom bio točno hrvatski san, što su težnje, čežnje, htijenja, nadanja, želje i vrijednosti prosječnih Hrvata? Je li to biti vlasnik birtije, saborski zastupnik, državni službenik, poduzetnik, menadžer, predsjednik kućnog savjeta? Ili biti redovito plaću i uopće imati posao? Imati puno stvari ili obilovati onim manje opipljivim, duhovnim bogatstvima, predati se Svevišnjem, djeci, obitelji i prijateljima?
Nekoliko istraživanja portala MojPosao.net koji redovito ispituje puls običnih Hrvata može dobro poslužiti kao pokazatelj u kojem smjeru razmišlja nacija. U istraživanju iz rujna prošle godine portal je na uzorku od 432 čovjeka pokušao doznati vole li posao koji rade, što je svakako jedno od ključnih pitanja kada se razmatra ‘hrvatski san’. Iznenadjujuće za zemlju u kojoj je pesimizam nacionalni sport, čak je 60 posto ispitanih ustvrdilo da radi posao koji vole ili su ga u nekom trenutku radili, ali zato samo 26 posto trenutačno zaposlenih na radnome mjestu bliskom njihovu srcu radi u svojoj struci. Znakovito je da anketirani ne navode primanja i uvjete rada kao ključne za svoje poimanje posla kao dobrog, što sugerira da Hrvati teže uzvišenijim kriterijima. Dapače, kažu, ponuda za bolje i više je bilo, no prelazak se na kraju pokazao pogrešnom odlukom jer novi posao nije zadovoljio ove, ezoteričnije kriterije.
Njihovo poimanje posla snova, kaže istraživanje, sastoji se u obavljanju stvari koje voliš, uz minimalan napor i da se za to dobije novac. Dio onih manje sretnih kušao je slatki život, ali zbog pogoršanih okolnosti atmosfera se ukiselila. Solidan postotak, njih 40 posto, nije nikad radio posao koji vole, zbog promašene struke, nemogućnosti nalaženja posla u njoj, nedovoljnih znanja i vještina za dani posao ili zbog činjenice da se od njih tražilo ono što uopće nisu njihov posao i struka.
No stvari se mijenjaju, u sve težim ekonomskim okolnostima snovi uzmiću pred praktičnost. Drugo istraživanje provedeno tri mjeseca poslije pokazalo je da sve više ljudi stavlja sigurnost zaposlenja ispred karijere i ljubavi prema poslu. Prema osmom istraživanju najpoželjnijih poslodavaca u Hrvatskoj, opet portala MojPosao, treću godinu zaredom najpoželjniji je posao u Drogerie Marktu, a na drugome i trećem mjestu našli su se T-HT Grupa i Agrokor. Većina sudionika istraživanja, 32 posto, ne pati od pretjeranog domoljublja i radije bi vještine iznajmila stranim privatnicima, a samo njih 13 posto izrazilo je želju da radi za domaćeg privatnika. Svakako izrazito zanimljivi rezultati koji upućuju na iskustvo proteklih 20-ak godina i na buđenje iz ‘sna’ više nego na njegovo sanjanje. Ni u ovom slučaju visina primanja nije presudna, glavni je kriterij sigurnost radnog mjesta, iza toga su harmonija na poslu i socijalna osjetljivost poslodavca (30 posto). Visina plaće i beneficije tek su na četvrtome mjestu i igraju presudnu ulogu za 26 posto ispitanih. Primijećeno je i da muškarci preferiraju tehnološke tvrtke, žene banke, a 21 posto imalo je sreću biti zaposleno kod poslodavca koji je njihov prvi izbor.
Kako ne bi sve ostalo na ispitivanjima službenijeg karaktera, tu je i jedno Liderovo mini istraživanje na uzorku od petero mladih, visokoobrazovanih ljudi, negdje na početku karijere i samostalnog života, vjerojatno najpoznatije skupine ako je budućnost kriterij. Antun ima 29 godina, po struci je povjesničar i obrazovanje je stekao u Njemačkoj. Slično rezultatima spomenutih istraživanja, visokoobrazovani mladi se ne žele u industrijskim tvrtkama, negdje u tvrtkama koje se bave informatikom, tehnologijama, medicinskim inženjerstvom.
