Mario Draghi

U posljednja je tri mjeseca Europska središnja banka u bankarski sektor EU utukla više od bilijun eura. Darežljivost i probitačnost nove Uprave najmanje se sviđaju Nijemcima. Riječ je, zapravo, o oprečnim gledištima o ulozi i rasponu ECB-ove djelatnosti. Nijemci ne mogu zaboraviti užase hiperinflacije i inzistiraju na borbi protiv inflacije, a moderniji članovi Upravnog vijeća skloniji su fleksibilnijem ponašanju Banke.

Nepunih pet mjeseci nakon što je preuzeo jednu od najvažnijih institucija u svijetu, pogotovo kad se Europa bori s najtežom krizom od Drugoga svjetskog rata, Mario Draghi pokazao je da će Europskom središnjom bankom (ECB) predsjedati mnogo drugačije od svojeg prethodnika. Dok je Jean-Claude Trichet za cijele ‘fertutme’ zbog dužničke krize uporno držao vrlo konzervativno stajalište o ECB-ovoj ulozi, ograničivši se na borbu protiv inflacije čak i onda kad je inflacija bila doista najmanji problem na kontinentu, Draghi je na početku mandata pokrenuo malu evoluciju najviše monetarne vlasti izmučene eurozone povukavši mnogo agresivnije poteze od Tricheta, među kojima je jedan od prvih bilo ponovno spuštanje kamatne stope na jedan posto.

Nije se novi, bolji i ljepši ECB ograničio samo na promjene pristupa u ekonomskom smislu nego je moć počeo širiti i u političku arenu dijeljenjem packi, pljuski, poziva i upozorenja. Posljednji je bio zahtjev za još rigoroznije mjere protiv prekršitelja recidivista koji uporno odbijaju prihvatiti nova fiskalna pravila u njemačkoj režiji dogovorena ovog mjeseca. Iako se još nedavno našao u revolveraškom sukobu s njemačkim kolegama zbog ECB-ove neoubočajene darežljivosti u proteklim mjesecima, Draghi se u tom slučaju složio s potrebom snažnije fiskalne discipline i u izvještaju izrađenom u kući ponudio neke misli o jačanju novih pravila i sankcija – predložio je uvođenje crne liste upornijih prekršitelja, slanje trajnih ‘savjetnika’ posrnulima, ali i širenje priče na fleksibiliziranje tržišta rada i strukturne reforme.

U razgorađenu ECB-u smatraju da ima još ‘prostora za poboljšanja kako bi se predložena regulativa učinila agresivnijom i učinkovitijom’, pa tako sugeriraju da bi osim slanja nacrta proračuna Europskoj komisiji zemlje članice morale slati ‘ažurirane srednjoročne planove’. Ako pak ima imalo natruha zapinjanja na fiskalnom terenu, ECB smatra da bi Komisija trebala zahtijevati revidirane proračunske planove, a ne samo kada voda već dođe grla, odnosno kad se utvrđe velika odstupanja od dogovorenoga.

Odakle to aktivno stajalište u Frankfurtu? Iz ECB-ove vrlo opipljive i realne moći proizašle iz narkomanske ovisnosti banaka i država o njegovoj lovi. Banka je potkraj prosinca napravila revoluciju omogućivši više od 500 komercijalnih banaka pristup 489 milijardi eura svježeg novca za refinanciranje trogodišnjim zajmovima (LTRO, operacija dugoročnog refinanciranja). Prvotna reakcija tržišta bila je entuzijastična, ali groznica je brzo splasnuła nakon što se shvatilo da se tim potezom dugoročno ništa nije previše promijenilo. Cilj nesvakidašnje mjere bio je izbjeći sve izgledniju novu kreditnu stisku, ali mnogi su bili sumnjivi prema širim implikacijama koje takav potez može imati na bankarski sektor, čak i na bilancu ECB-a, prilično rastegnutu u posljednje vrijeme.

Gotovo ista stvar ponovila se posljednjeg dana veljače, opet da bi se izbjegnula očita kreditna stiska, ovaj put s 530 milijardi eura jeftinog novca u zajmovima na tri godine, što je ukupnu vrijednost intervencije dignulo na više od bilijun eura u tri mjeseca. Kao i prvi put, potez je načelno pozdravljen, no i okarakteriziran kao kratkoročan. Izbjegnuto je novo smanjenje kreditiranja u bankama izloženima državnim dugovima najugroženijih članica eurozone, smanjene su kamate na obveznice problematičnih zemalja. Međutim, temeljni problemi nisu se riješili, dug je ostao dug. U agenciji za kreditni rejting S&P-u zaključili su da novo zapljuškivanje financijskog sektora lovom ne rješava ‘temeljne strukturne probleme u bankarskom sektoru’.

Premda analitičari očekuju smirivanje takve ECB-ove aktivnosti, što su sugerirali i u banci, nije isključeno još koje ‘upumpavanje’ novca bude li potrebno. Međutim, po svemu sudeći, hlađenje je izgledno nakon što su prošli tjedan u ECB-u upozorili na mogućnost visoke inflacije (najviše zbog sve više cijene nafte) i pozvali vlade i banke da dalje pokušaju sami nešto napraviti za oporavak. Draghi je pokopao sve nade u daljnje rezanje kamatne stope i nastavak izvanrednih mjera – Oba LTRO-a polučila su vrlo jak učinak. Sada moramo vidjeti kako se promijenilo financijsko okružje. Lopta je kod vlada i banaka, trebaju nastaviti reforme, obnoviti svoje bilance da bi mogle poduprijeti oporavak – izjavio je.

Ozračje je popravilo nešto pozitivnije ECB-ovo izvješće prema kojem se očekuje stabilizacija oporavka eurozone, koliko god anemičan bio: eurozona bi mogla oscilirati između pada od pola posto ili rasta od 0,3 posto, što je i dalje optimističnije od drugih predviđanja. Ipak, nisu svi sretni probitačnošću nove uprave, najglasniji u izražavanju svog nezadovoljstva jesu Nijemci. Zbog oprečnih gledišta o ECB-ovoj ulozi i rasponu djelatnosti taj sukob tinja od Draghijeva dolaska. Različite škole mišljenja, moglo bi se reći. Nijemci ne mogu zaboraviti užase hiperinflacije između dva svjetska rata i inzistiraju na borbi protiv inflacije, a moderniji članovi Upravnog vijeća, uključujući predsjednika, skloniji su fleksibilnijem ponašanju Banke.

Odmah nakon ubrizgavanja novih 530 milijardi gladnim bankama posljednjeg dana veljače oglasio se šef njemačke središnje banke Bundesbanka Jens Weidmann i vrlo žestoko napao Draghija u pismu koje mu je poslao. Nije, jasno, Weidmann lajao zbog sela, nego zbog sebe, odnosno zbog zabrinutosti za troškove koje bi Njemačka mogla osjetiti kao posljedicu velikodušnog dijeljenja jeftine love. Ujedno član Upravnog vijeća ECB-a, Weidmann je rekao da Banka riskira ugroziti svoj ugled i pozvao na vraćanje strogim pravilima o jamstvima koje ECB prihvaća od banaka u zamjenu za novac. Spomenuto labavljenje pravila dio je mjera donesenih u prosincu godine da bi se u plan jačanja bankovnih bilanci privuklo i one manje, u čemu se, prema svjedočenju Draghija, uspjelo. Zgodan je podatak da je više od pola banaka koje su se okoristile dostupnim novcem bilo njemačko.

Weidmann nije usamljen – i bivši član Izvršnog odbora Lorenzo Bini Smaghi izrazio je zabrinutost zbog moguće ovisnosti banaka o lako dostupnom financiranju, što bi ih obeshrabrilo u pokušaju da same stanu na noge. Kritikama se pridružio još jedan bivši član Odbora, Nijemac Jürgen Stark, ustvrdivši da je ECB-ova bilanca ‘šokantna’, a pojavio se tu negdje i strah od sažimanja tržišta korporativnih dugova kao posljedice sadašnje ECB-ove politike. Logika kaže da se banke neće zaduživati na tržištu kad mogu mnogo jeftinije u ECB-u. Draghi je brzo odgovorio svojim kritičarima u Njemačkoj upozorivši ih da se ne obračunavaju javno s politikom ECB-a, uz napomenu da su dva obroka novca s jedan posto kamata polučila velik uspjeh. Diplomatski je izrazio poštovanje prema kulturi i tradiciji njemačke središnje banke, ali dodao je i da smo – svi u istom čamcu i da nema razloga svađati se javno, izvan Upravnog odbora ECB-a.

Curenje pisma Frankfurter Allgemeine Zeitungu prilično je uzburkalo duhove u Odboru koji nije s odobravanjem prihvatio javno obračunavanje člana s predsjednikom. Želeći ublažiti sve veću napetost u vlastitoj kući, nježni je revolucionar priznao donekle opravdanost njemačke zabrinutosti rekavši da je ona ‘svakomu na umu’, ali i da su prigovori labavim kriterijima jamstva ‘velike pretjerani’. U daljnjem pokušaju mirenja Draghi je najavio i razgovor sa Starkom o tome što je zapravo mislio svojom izjavom te je podsjetio na to da nije bilo nikakvih njemačkih prigovora u Odboru na dva obroka jeftinih kredita komercijalnim bankama.

Malo se tko neće složiti da je ECB svojim potezima spasio Europu od novog presušivanja kredita, međutim nisu svi uvjereni da je riječ o dugoročnom rješenju. Banka je, zapravo, tiskala novac poput FED-a i Engleske središnje banke (tako zvano kvantitativno olakšavanje) i zakrpana stvar, premda je pitanje dokad jer je riječ o mijenjanju duga dugom, koliko god povoljne kamate bile u pitanju. Na načelnoj razini jasno je da ECB preuzima mnogo važniju ulogu nakon promjene na vrhu i aktivnije se uključuje u dužničku krizu prelazeći u teren očito izvan svojih strogo definiranih ovlasti. Koliko je to dobro, teško je reći zato što ulijevanje tolike količine novca u toliko kratkom roku sve posljedice i eksternalije može pokazati tek u kasnijim fazama. Možda tek za tri godine, kad istekne trenutačna pozajmica i postavi se pitanje, kao što neki već danas predviđaju: Što sada?

Novo ECB-ovo stajalište rezultat je konkretne moći i toga da o njegovu financiranju ne ovisi samo mnogo banaka već i cijele države koje nemaju pristup financijskim tržištima i preživljavaju zapravo zahvaljujući novcu iz Središnje banke, poput Irske, Portugala i Grčke. Odluka o olakšanju uvjeta refinanciranja bankama bio je vješt potez da bi se izbjegao glavni njemački prigovor protiv izravne masovne kupnje državnih obveznica s gotovo jednakim učinkom, no očito nije bio dovoljan za potpuno utišavanje oporbe u Odboru. Rastegnuto na širi spektar, cijela eurozona ovisi o potezima Banke, zato sve veće samopouzdanje ne iznenađuje, ali jasno je i da će trajati točno onoliko koliko i ovisnost o njezinu novcu.